Život kakav želim nalazi se u mojoj glavi

Najteže pitanje koje svako može postaviti sebi jeste – šta želim? Znate li šta želite u životu? Većina će navesti niz materijalnih stvari poput stana, auta, finog posla. I kad dobijete sve to, a dobit ćete, šta želite? Je li se to život i željenje zaustavljaju dobijanjem te nekolicine stvari? Šta nakon ispunjenja žarkih želja koje imamo u sebi?

Obično i kad ispunimo sve svoje materijalne zahtjeve i uživamo u blagostanju, opet negdje duboko u sebi osjetimo neko nezadovoljstvo, neku duboku dezotijentiranost jer očito taj materijalni dio nije sve što nam je potrebno u životu. Čak i kada su nam sve porodične stvari poredane kako treba, opet ima nešto tamo što nam ne da mira, opet smo nezadovoljni. Šta je poenta, gdje se krije taj crv koji stalno rovari i tjera nas da razmišljamo sve dalje i dalje?

Suština životne priče koju većina ljudi okusi jeste sastavljena od koncepata i želja drugih ljudi, modela ponašanja koji su nam obično nametnuti, iako duboko osjećamo da to nije ono što nama treba. Jer kako drugačije objasniti taj nemir koji većina svjesno gura u stranu i nikada ne skupi hrabrosti da ga istraži?

Zapravo, sve što nam treba, život kakav želimo je tu, u nama, i samo je potrebno malo hrabrosti da se napravi prvi korak i stvari poredaju, a onda sva pažnja usmjeri na njih. Ako ne osjećamo da je pripadnost tradiciji nešto što želimo, onda jednostavno donosimo odluku da to nije za nas. Ako je istraživaje planina nešto što nas istinski ispunjava, onda donoesemo odluku da krećemo u jednu izvanrednu životnu avanturu. Ako želimo da se preselimo u inozemstvo, onda svu svoju pažnju usmjerimo na to. Onda kada nam je želja jasna i jaka, putevi se otvaraju.

Sve što je potrebno je da skupimo hrabrosti i skrojimo vlastito iskustvo koje je vođeno istinskom željom, ne nečim što nam je neko rekao da trebamo uraditi ili nečim što smo vidjeli kod drugih. Jer to su njihove priče. One nisu namijenjene nama. One su toliko drugačije koliko je drugačija DNK svakoga od nas. I zašto ih onda samo kopiramo?

Također, ako nam život prolazi u dokoličarenju i nezanju o tome šta želimo, ili žaljenju na to kako ništa nije moguće, zašto se ne zapitati opet da li mi znamo šta hoćemo i šta je to naša stvarna želja? Nesvjesno provođenje dragocjenih životnih minuta, lutanje, ispunjavanje tuđih zahtjeva ili koncetrisanje na stvari koje su nama u životu bitne, pa o čemu god da se radi.

Jer fizički život je jedan i neponovljiv. Hoćemo li biti samo jedna brojka koja ga je protraćila?