Zahvalnost je pravi put
Naše želje nikad ne prestaju. I svaki put kad ispunimo jednu, dobijemo drugu. I tako sve do kraja našeg fizičkog iskustva. I nema tu ništa sporno. Željeti svaki put iznova nam potvrđuje da smo još živi i da život živimo, mrdamo se, gledamo i istražujemo okolo, imamo namjeru iskusiti. Tu smo da iskusimo, da vidimo i osjetimo svijet svim našim čulima i da napojimo dušu svime što nam stoji na raspolaganju. A, stoji nam doslovno sve što vidimo i poželimo. Željeti više i bolje je također najnormalnija stvar i sigurno jedan od pokazatelja da se razvijamo i napredujemo, da se penjemo stepenicu više. I onda obogaćeni iskustvom, svoja saznanja i bogatstva podijelimo sa drugima. Tada nam želje itekako imaju smisla i daju neku novu dimenziju života. Ali samo onda kad se zbog silnog željenja ne patimo, jer za patnju nema nikakvog razloga.
Ali najčešće se patimo. Zbog malih i velikih želja. Zbog uvjerenja da ne možemo dobiti ono što želimo na mjestu na kojem smo sada, jer nam se želje uporno ne ispunjavaju. Kao da smo pogrešno programirani, kao da ne znamo formulu za naš vlastiti život, onu jednaku energiju kakvu svi posjedujemo. Želja nam najčešće postaje mučenje, borba da se ostvarimo i pokažemo, uradimo kako to i drugi rade, izložimo svijetu što imamo. To je bjesomučna trka da iz sve fizičke snage stvorimo nešto to mislimo da će nas učiniti sretnim jer nam se čini da su drugi sretni zbog toga. Sve nam je to želja, iako je možda i ne želimo. Sve je to ubrzano utrkivanje s vremenom bez da ga uistinu proživljavamo, bez da smo se osvrnuli oko sebe i vidjeli šta nas sve to okružuje. Čitav jedan univerzum malih stvari od kojih nam je satkan život, skup okusa i mirisa, dodira i pogleda. Pretvorili smo ga u eter koji nam jednostavno nestaje iz ruku. Ta punoća života koju već imamo, ali smo je u šestoj brzini zaboravili.
Nismo zaboravili samo život, nego i činjenicu da na životu trebamo biti zahvalni. A zahvalnost je kao zlatni izvor. Daje nam mir i staloženost, i uči nas da već jesmo bogati, da trebamo cijeniti sve što imamo i da ćemo sa tom porukom bogu, univerzumu ili svemu onome što smatramo svetim, odaslati želju da smo spremni da dobijemo još. Zadovoljni smo i zahvalni, i zaslužujemo još. Ako ne zbog sebe samih, a ono zbog drugih, da podijelimo i da uživamo u dijeljenju. Zahvalnost je osnova, a ako samo malo bolje pogledamo, vidjećemo da imamo na čemu biti zahvalni. Za početak da imamo topao dom i hranu, zdravlje kao naš najveći resurs, pa onda redom. I ako smo uspjeli stvoriti osnove, nema razloga da nismo u mogućnosti stvoriti sve ostalo što poželimo. Jer smo zahvalni, staloženi i u stanju da primimo još više. A svi imamo tu listu stvari na kojima itekako možemo biti zahvalnni, pa čak i ako su loše. Jer su nam u krajnjoj liniji bile lekcija i putokaz.
I kad je loše, a loše ne postoji nego ga mi takvim činimo, trebamo biti zahvalni. To je samo znak da slijedi nešto bolje i da smo dobili priliku da izrastemo, budemo bolji i veći, otvorimo sve naše ventile, ojačamo kao ljudi, pojačamo sva naša čula i za svoju i za dobrobit drugih. Sve će nam to donijeti zahvalnost. Onaj osjećaj da najprije cijenimo male stvari koje imamo životu i gradimo put prema onim većim. Jer smo sposobni imati i jedne i druge. I zahvalnost je, na kraju kao i čitav život, jedna velika igra. Što se više igramo, to je zanimljivije. Što smo više djeca, veća su nam čuda koja otkrivamo. I imamo priliku doslovno svaki dan zahvaliti na svemu što imamo, osjećamo, proživljavamo. Biti zahvalan traži samo malo našeg napora. Tek toliko da cijenimo sve što ulazi u naš život, da obratimo pažnju, gledamo širom otvorenih očiju. I kažemo jedno – hvala. A to ‘hvala’ otvorit će nam čitav jedan novi svijet, uzdignuti nas još više. Bez ikakvog otpora ostvariti želje koje tako žarko želimo ispuniti. Svi imamo taj ključ. Samo ga trebamo uzeti u ruke, otključati vrata i ući.
