U čemu je problem?

Zaista, u čemu je problem? Šta vas to toliko tišti da je vam je egzistenija gotovo blokirana nekom nevidljivom silom i osjećate se ukopani u mjestu? Koja je to prepona koju uporno ne možete preskočiti i otvoriti sebi novi put? Kome ste to prepustili kontrolu nad svojim životom pa sve što želite postići izgleda kao uzaludno guranje kamena uz planinu? Postoji li uopšte problem? Postoje pitanja i pitanja koja sebi nikad ne postavljamo a trebali bi. Umjesto toga pred noge si bacamo probleme, izmišljene, umišljene, bespotrebne. Kreiramo situacije koje nam proizvode još više prepreka koje naše životno putovanje čine patnjom a ne uživanjem kakvo bi trebalo biti. I naviknemo se uživati u tome. Mrcvarenju svakodnevnog života u kojem svaku pojavu tretiramo kao problem jer ako se opustimo, na šta bi se onda žalili?

Razmislite, šta je stvarno probem u vašem životu i šta ste sve poduzeli da ga riješite? Odnosno, iskreno, je li to stvarno problem? Je li vama problematično što morate sačekati u redu da bi platili račun, je li problem što je administrativna procedura malo duža, je li problem što je vrijeme uporno loše? Ili je to samo izmišljena situacija u vašoj glavi zbog koje gubite živce, znajući ipak i da će se redovi smanjiti, poslovi završiti i vrijeme popraviti. I da tu zaista nema problema. Osim što treba malo vremena. Ako bi ovako razmišljali na sitnim stvarima, možda bi mogli to postaviti kao svoj životni princip i mnogo opuštenije prolaziti kroz veće izazove koje nam život donese ili sami sebi stvorimo.

I imate li osjećaj da prečesto ne možemo bez problema, bez činjenice da nemamo na šta da se požalimo, kao nekog oslonca za dokaz kako je život ipak težak i kako dokazuje veličinu naše žrtve u pokušaju da održimo našu osnovnu egzistenciju? Nekako nam je lakše kada imamo tu dnevnu priču koja nas okupira, a koja pokazuje kako je naša okolina zapravo jedna mreža izuzetno teških trenutaka koje mi uspješno savladavamo i uspijevamo skrpiti kraj s krajem. Jer su nam drugi krivi, jer su nam drugi napravili problem. I šta bi naš život bio bez te muke? Nismo mi naučili uživati bez da bilo kog trenutka u bilo kom danu ne izmislimo nešto što ne bi nazvali problemom. Barem da postoji u našoj glavi. I tako iz dana u dan. Pišemo svoju životnu priču koja nekako ima tegoban tok i kao da nema naznaka da će dani biti bolji.

Međutim, ako stvari posmatramo iz drugačije perspektive, opuštenije, sa mrvu više optimizma, možemo li dobiti bolji rezultat? Možemo. Krenemo od sadašnje situacije, baš ovog momenta, gdje je jedan čovjek sjedi i piše svoja razmišljanja o tome šta je zapravo problem. U tom momentu on nema nikakav problem. Sit je, udobno mu je, ima konekciju na internet, razmišlja svojom glavom i pokušava da sa drugim podijeli svoje misli. Kakav on problem ima? Šta mu je problem u tom momentu? Šta će mu biti problem u narednih sat vremena? Ostatku dana? Ništa. Osim ako razvoj situacije ne predvidi u pravcu da će svaka naredna aktivnost biti problematična odnosno da će se na svakom ćošku susresti sa nečim za što će misliti da je problem. Iako u stvarnosti nije tako. Samo u percpeciji. I u čemu je problem razmišljati ovako?

Ako bolje razmislimo, samo je naša percepcija, pogled na stvari, to što nam neku određenu situaciju pravi problemom ili jednostavno nekom normalnom procedurom koja u datim okolnostima ima svoje zakonitosti, korake, nešto što se treba poduzeti na određeni način. Ako smo sami zaslužni za nešto što nazivamo problemom, onda je vjerovatno to znak da nešto nije za nas jer nam stvara frustraciju i otežava uživanje u životu i stvaranju vlastitog zadovoljstva. Možda je u takvim momentima koji traju duže vremena jednostavno najbolje dići ruke i fokusirati se na nešto drugo, prema vlastitim željama. Inače, kakva je poenta provoditi život u patnji i sa problemima? Šta nam to može donijeti stalno stvaranje problema koje nismo sposobni riješiti? Jer ako život iz dana u dan posmatramo, zamošljamo i kreiramo kao niz problema, onda u tom istom životu nećemo imati ništa osim problema.