Sami smo sebi krivi

Prečesto za sve ili skoro za sve što nam se dešava u životu krivimo nekoga drugoga. Lakše je. Kada ima neko tamo na koga samo možemo prebaciti krivicu, pa makar to bila i neka imaginarna sila za koju volimo tvrditi da upravlja našim životima. Kad znamo da smo pogriješili ili nismo uradili ništa, ili se možda nismo ni potrudili malo, uvijek postoji taj prostor u koji možemo zgurati sve ono za što ne želimo da preuzmemo odgovornost. A ta odgovornost tiče se upravo nas samih, našeg života kojeg tako mazohistički prepuštamo kontroli drugih, onih koje možda i ne vidimo golim okom, ali znamo da su nam zaleđina, neka sigurna luka prema kojoj uvijek možemo uperiti naš prst osude. Da, krivi su drugi. To je naša mantra. A, šta mi to sami radimo u svome životu? Privremeni posjetioci koje se ništa ne pita?

Budimo iskreni – ovo je čista iluzija. Jer ko to odlučuje umjesto nas čak i u varijantama kad neko drugi donosi odluke o nama? Niko! Da bi se bilo šta odnosilo na nas, mi pristajemo, na ovaj ili onaj način. I onda, kada vidimo šta smo ili nismo napravili, tražimo utjehu u tome da smo nemoćni i da nam je neko drugi smjestio u životu. Sve je to naša odluka, naše svjesno pristajanje na situaciju, momenat, doživljaj ili cijeli život koji nam najčešće nije po mjeri. Nismo sretni, trava je uvijek zelenija na drugom mjestu, nemamo mira, ništa nam ne ide po planu. Sve je to u nekim drugim rukama kao da su naše svezane lancima i vodaju nas kroz tamne hodnike sve dok se ne pojavi neko svjetlo, samo od sebe. Tamnica na koju smo sami pristali opet zaboravljajući da, iako je možda tako, to ipak naša odluka. To je naše pristajanje.

Ljudi se žale kako im ne odgovaraju političari, sistem u kojem žive, ulice kojima hodaju, ljudi sa kojima se druže, bračni partneri, djeca koja ništa ne slušaju, poslovi koje rade. A, šta su učinili da nešto bude drugačije? Kako su promijenili svijet koji ih okružuje? Koji je to korak iza kojeg stoje i za koji mogu kriviti samo sebe, a da nije opet neko drugi ili treći? Stvari su poprilično jednostavno – političari koje ne volimo došli su na pozicije zahvaljujući tome što smo za njih glasali ili što uopšte nismo glasali. To što ne rade ništa ili ne rade onako kako bi mi željeli, jeste iz razloga što smo ih pustili da rade šta žele, ne tražimo odgovornost, potpuno smo tihi. Ljudi sa kojima se družimo odraz su nas samih, naše energije koju privlačimo u život i samo je naša odluka da budemo s njima. Ničija više.

I djeca su odraz nas samih. Prečesto projekcija naših želja koje se nismo usudili provesti u životu, vizija uspjeha koji se nikada desiti neće jer su nam ideje nekako zastarjele i van ovog vremena, a i djeca nam baš nešto nisu u tom fazonu, žele slobodu. I bračni partneri koje trpimo jer nas je eto strah samoće, nezaštićenosti, siromaštva. Sve dotle dok u nama ne izraste bolest nastala stresom u jednom nezdravom ljudskom odnosu. I tako dalje. Sve naše suverene odluke kojima smo jedini krivac mi. Dakle, niti su krivi sudbina, Bog, božanstva ili neke nakaradne vrijednosti, već mi sami. Imenom i prezimenom, brojem i slovom. Gurnuti u ćošak naših razmišljanja strahom, spremni na sve osim da priznamo očito.

I ako smo možda mišljenja da krivica za naš životni scenario nije naša, čija je onda? Hoćemo li priznati da smo pri čistoj savjesti i zdravoj pameti svu našu moć jednostavno predali nekome drugome? Hoćemo li stvarno priznati da smo toliko slabi, krhki, nedostojni? Šta je to, zapravo, što nam koči život ako nije naš način razmišljanja? Koja je to sila koja nas je svezala i ne da nam da koračamo naprijed? Ko nam to uzima slobodu kad kažemo da se osjećamo zarobljeni životom? Ko je to odlučio u naše ime? Valjda neki krivac. Neka sudbina koja se kroji sama od sebe. Ili neko osjećanje da smo lik u nekoj već napisanoj priči. Naše je samo da ispoštujemo pravila i budemo dobri. Na onaj način kako su nam rekli.

I ako je tako, ko nam je kriv? Pa, opet mi sami. Pristali smo, bjanko potpisali. I krivimo drugog kojem smo navodno dali sve što imamo – same sebe. Dakle, čak i onda kad mislimo da nismo donijeli odluku, mi smo je donijeli. Čak i kada krivimo druge, krivi smo mi. Samo zato što smo se prepustili vjerujući i onome što nas čini nesretnim i čekajući da se stvari poprave same od sebe. Krivi smo jer smo umjesto sreće odabrali nesreću. I krivi smo jer mislimo da je to jedna velika životna nepravda, tako nam se složile kockice, pao nam grah. I tako i dalje vjerujemo. Samo da si ne bi priznali očite istine. Čak i kad je vremena sve manje.  Ali i uz sve to nikad nije kasno. Iz jednog jednostavnog razloga – postoji jedna dobra vijest. Ko god da je krivac – jedino mi možemo promijeniti svoj život. Jednostavno tako što ćemo donijeti odluku da to i uradimo. A tada nestaju svi krivci.