Probudi se, vrijeme je!
Kada bi vam bilo ko rekao da spavate u životu, iako ste očito budni, kako biste reagovali? Vjerovatno sa podignutim obrvama i čuđenjem prema onome ko pita, jer živite jedan sasvim normalan život i radite sve ono što i drugi ljudi. Ali kada bi vas zamolili da analizirate svoj život, njegov sadržaj i sve ono čime ste zadovoljni, kakav bi odgovor bio? Dakle, kakvi su vaši dani, zanimacije, kako se opuštate, putujete li, uživate u izlascima, čitanju, koncertima, zalascima sunca, izuzetno ukusnoj hrani i na kraju, generalno, u miru sa samima sobom?
Je li vaš život, zapravo, odraz vaših misli ili samo negdje na površini mislite da je to ‘to’, a da tamo negdje duboko tinja ona neostvarena želja za punoćom življenja, nečim što nikada niste iskusili, a želite žarko, i što vam nekako izmiče iz ruku jer vas život nosi onako kako želi, poput brze rijeke koja svaki čas pomalo udara u stijene. Nekako je sve pod kontrolom ali ne vašom, imate nešto a nemate ništa. Odlično izgledate u očima drugih, ali u svojima se ljuštura koja se nikad nije ispunila onim što stvarno želi. I krivite sve druge, okolnosti, mjesto u kojem živite, subinu koja vas je samo negdje bacila. I, pitate se – je li ovo stvarno život?
Odgovor je – sve je ovo život. Pravo je pitanje šta ste vi od tog života koji imate napravili. Muku i patnju, jedan vječni san do kraja fizičkog prisustva na ovom svijetu ili jednu ispunjenu priču u čijoj svakoj minuti uživate? Dakle, odluka je vaša i samo vaša. Na kraju se sve i svede na vas – da li na nešto pristajete ili ne? Da li ste slobodni ili ne? Da li svoje snove pretvarate u stvarnost ili spavate cijelo vrijeme?
Većina ljudi odlučuje se za drugu opciju. Manji otpor, uhodane staze, poznati predjeli. Jedan osmišljeni scenario u kojem se naši dani pretvore u dosadu za koju je svako malo potrebna neka stimulacija, zabava, spektakl, kako bi dokazali sebi da živimo. Inače, ako smo kojim slučajem sami sa sobom, preduge su to i mučne minute. A upravo onda kada se suočimo sami sa sobom znamo gdje smo. Ili prepadnuti onim što vidimo pa bježimo ka lažnoj sigurnosti ili odjednom shvatamo da smo dobar dio svoga života prespavali i zaboravili na sebe, te je vrijeme da se probudimo. Odnosno da je vrijeme za promjenu.
A, kako jednostavno znamo da spavamo? Tako što smo se pretvorili u rutinu, beskrajni niz ponavljanja jednog te istog te prihvatili nešto što zovemo ‘sudbina’, kao da se radi o izvanzemaljskom činu na koji mi nemamo ama baš nikakvog utjecaja. Iako je istina sasvim drugačija. To je da smo mi i samo mi kreatori svoga života, najprije u svojim mislima, a onda i svojim djelima. I da život koji su nam drugi kreirali nije naš, već samo njihova projekcija onoga kako bi se mi trebali uklopiti u društvo.
Stvari su, zapravo, mnogo jednostavnije od onoga kako ih mi u prosjeku komplikovano vidimo. I život je mnogo ugodniji u odnosu na ono kako ga mi činimo jednim velikim haosom. Samo zato što nismo svoji, nego tuđi, predati u tuđe ruke na skrbništvo do kraja života. Ili mizerni što eto nemamo ruku koja će nas držati sve dok je svijeta i vijeka. A, ako je nema, naša čitava egzistencija je jedan veliki promašaj. I dok se bavimo tim kalkulacijama, naš život prolazi. I zaboravljamo da šta nam je to uistinu u srcu i koje su naše emocionalne koordinate, šta to naša duša želi, za čim žudimo toliko mnogo. Šta je ono što se nalazi ‘tamo iza’ što golom oku vidljivo nije.
Kada preskočimo matricu u koju su nas ubacili i sami preuzmemo kormilo našeg broda, otkrićemo novi svijet. Najprije jedan mir koji će nam donijeti nemir. Jedan životni uzlet ispunjen energijom koju nikad nismo osjetili u životu, a znali smo da je tu, bitiše u nama. Odjednom smo se prisjetili zašto smo tu. Ne iz istog razloga kao i svi ostali ljudi, nego da završimo svoju misiju, onoga jednog što smo mi, unikata kojeg trebamo pokazati svijetu, talenta kojeg trebamo razviti i krila koja trebamo raširiti. Tada kada se prisjetimo, poletićemo. Shvatit ćemo da nema granica osim onih koje smo sami nacrtali u našoj glavi odnosno da su naša ograničenja jedino ona koja sami sebi nametnemo. Shvatit ćemo i da imamo sve što nam je potrebno i da možemo dobiti sve što poželimo. Onog momenta kada prihvatimo sebe i opustimo se.
Jer naš svijet uistinu nije ograničen tuđim mišljenjem. Tuđe mišljenje je samo to – mišljenje, jedna ili više misli koja ne znače ništa i koje se uvijek mogu promijeniti. A mi smo usudili da čitav vlastiti život zakačimo za taj konac i jednostavno se prepustimo. Jednom kada se probudimo vidjećemo jasno, kao da smo uzeli džinovsko povećalo i odjednom prikazali sebi svaki skriveni djelić, kutak, nišu našeg života i osjetiti da uvijek možemo biti veći od sebe i rasti svaki dan, razvijati se i širiti naš vlastiti univerzum. Jednom kada se probudimo postat ćemo vrijedni sebi. I ako malo bolje pogledamo, pravo je vrijeme za buđenje. Jer ako se probudimo danas, sutra nas čekaju sva čuda ovog svijeta.
