Prepreka na putu ili prepreka u glavi?
Šta kad u životu naiđemo na prepreku? Je li trebamo jednostavno dići ruke od svega i napustiti situaciju? Predati se? Prepustiti se nemoći? Ili možda sve shvatiti kao nešto što namj je smetnja samo u našoj glavi, preuveličana stvar koja nas blokira u daljem funkcionisanju? Posebno u našem mentalitetu prisutno je to da svaka i manja neugodnost dobije veličinu slona odnosno da se svaka situacija problematizira, najčešće i tamo gdje realnog problema nema, gdje se treba malo opustiti i dozvoliti stvarima da se smjeste tamo gdje pripadaju. Možda samo tamo. Trenutna magla iza koje dolazi jasnoća koju s nestrpljenjem očekujemo. I nekako se uobičajeno i razvijaju situacije koje nam se čine zamršene, koje problematiziramo i koje nam dnevni ritam čine nepodnošljivim, a na kraju ipak dobijemo više od onoga što smo zamišljali, tražili.
Suštinski, stvar je u perpcepciji, vjerovanju i nedopuštanju da nas pokolebaju sitnice koje nam realno ne predstavljaju problem. Jer ako od svake sitnice uistinu pravimo praktičnu blokadu, vjerovatno je vrijeme da dignemo ruke od onoga što radimo i okrenemo se nečemu drugom…ili jednostavno odemo na odmor. Da malo odstoji. Ako smo, pak, nepoljuljane vrijeme u ono što želimo da postignemo i napravimo, prepreke na putu ne postoje, ne vidimo ih odnosno ne shvatamo kao takve. Već radije prolazne situacije kojima pravimo stazu na putu ka našem krajnjem cilju. Ovo podrazumijeva da imamo toliko pozitivnih osjećanja da se podrzaumijeva da ćemo stići tamo gdje smo krenuli i da naša unutrašnja navigacija potvrđuje isto. Znate, ono kad unutar sebe osjetite da ništa ne stoji ispred vas i straha od spoticanja o bilo šta uopšte nema. Ma šta da se desi. Vidimo unaprijed jasnu sliku onoga što želite.
Da nije ovako, ne bi postojali ljudi koji tako lako postižu što žele. Trebamo posmatrati njih, njihov stav, odlučnost, lakoću, pozitivan odnos, sreću i sve ono što uživaju u procesu odnosno što dobijaju na kraju. Primjera koji mogu biti inspiracija je dovoljno oko nas. To su oni mali biznismeni, oni veliki kreatori, dizajneri, pisci, pekari. Oni su stigli od tačke A do tačke B, radili su ono što vole i nisu u glavi gradili nikakve iluzije o preprekama, već je njihov put, ma koliko izgledao težak, prošao glatko i danas svima nama pokazuju ono što su napravili vlastitim rukama. Nešto što možemo i mi onda kada budemo manje razmišljali o preprekama na prvom mjestu, a više o tome koliko prilika ima u svemu što nas okružuje. Ako smo oni kojima i vremenska prognoza izaziva teška stanja i loše raspoloženje, onda ovakve priče svakako nisu za nas. A, opet, sve je do percpecije.
Sve je, zapravo, do načina razmišljanja. Ako razmišljate samo o preprekama i pričate o njima, to je ono što ćete stalno dobijati. Ako razmišljate na način da vam je put širok i otvoren, prepreke, ako ih ima uopšte, nećete ni primjetiti već će biti dio vaše rutine, stvari koje ćete sa lakoćom završiti. Ili možda se još bolje i zapitati – šta su to u stvari prepreke? Kako one izgledaju u našoj glavi? Šta nam čine? Zbog čega nas ograničavaju? Je li to samo nešto što mi umišljamo, što smo negdje čuli, što nam je neko prepričao? Ili smo zaista iskusili nešto nepremostivo? Za početak sami sa sobom trebamo razjasniti šta to nas ograničava i ne da nam naprijed, šta je to što definitivno trebamo baciti u smeće sa ostalim bezvrijednim mišljenjima, a šta je realnost koju možemo iskoristiti na najbolji mogući način. Samo razmisliti i samo zamisliti. Onu strast koja čuči negdje u nama,a mi joj ne damo napolje. Zbog prepreka…koje ne postoje.
