Otpusti kočnice života
Živjeti je lako. Kako? Jednako ovako kako pišemo i čitamo ove riječi. U jednom nizu otpuštanja, u jednom nizu dopuštanja, u praćenju svoga dobrog osjećaja kao izvora svega što život za svakog od nas pojedinačno jeste. Svi imamo svoj put koji krojimo sami. Zavaravamo se često da to radi neko drugi. Mi smišljamo scenarije, pišemo priče, slikamo slike onoga što jeste i što tek treba doći. Mi ga punimo energijom, sipamo mu gorivo, dajemo snage da prevaziđe i naša shvatanja i pomogne nam da izrastemo svaki dan sve više. To je prirodan tok života. Širenje i rast. Poput rijeke koja uvijek nađe put jer ga uvijek ima. Poput znanja da će nešto biti jer hoće, jer smo sebe duboko uvjerili u to. I onda nema razloga da tako i ne bude. Princip je isti za sve, univerzalan, sveden na igranje sa našom energijom i upiranjem prstom u ono što želimo. Poput dječijeg života u kojem uvijek dobiju ono što žele.
I, zaista, život može biti jedan takav lagani tok. Onda kada odlučimo da otpustimo sve kočnice života, sve ono što nas pritišće i što nam ne da naprijed, što nas kao drvo drži na jednom mjestu i ne pušta. A, sve je to skovano u našim mislima, isprogramirano, zabetonirano, jer mislimo da postoji samo jedan put i da su sve ostalo prepreke i nešto što nikako ne možemo savladati. Zatvorili smo perspektive, zamaglili prozore i svijet posmatramo gotovo kroz ključaonicu, upuštajući tek pomalo svjetla da obasja ovu našu patnju, jer šta bi bio život ako se ne patimo? A, iza te zavjese samozavaravanja stalno grije sunce, toplo nam je oko srca i obilje je svega. Tamo, ne tako daleko, sve nam je na raspolaganju. Jednu odluku daleko, jednu kočnicu manje, sa još jednom zatrpanom predrasudom iza sebe. I sve je to u našoj glavi. Taj imaginarni svijet poteškoća i potrebe da ovozemaljski raj pretvorimo u stradanje i uskratimo najdivnije dane života kakve zamisliti možemo. Sve je to u tim kočnicama kojima se uporno sputavamo, vjerujući da ništa nije u našim rukama niti našem umu.
A, sve je, zapravo, tu. Sve što možemo zamisliti. Kada se opustimo, otarasimo se onoga što nam izaziva loše osjećaje, prigrabimo ono do čega nam je stalo, prigrlimo svoje srce i uputimo se na putovanje svoga života. Na ovaj svijet svakako smo došli sa ugrađenom navigacijom. To su ti dobri osjećaji, to je ta intuicija, to je onaj impuls iz stomaka, to je ono kada jednostavno znamo da jednostavno nešto jeste ili nije za nas. To je ta naša sopstvena linija života u kojoj nema greške jer je sve za veće dobro. Jednom kada otpustimo kočnice i prigrlimo sebe, svijet, kada život očistimo od tegova koji nas vuku dolje, kada pustimo loše energije da idu svojim putem i shvatimo da ništa, ama baš ništa, nije veće od našeg života, a da vrhunac života jeste zadovoljstvo. To je njegova umjetnost. A, svi smo mi umjetnici, kreatori, stvoreni da dopunjujemo prazne prostore, dopunjujemo jedni druge i činimo još savršenijim ono što je svakako savršeno svuda oko nas. Samo se trebamo osvrnuti i uživati u toku. I sve je do nas. Onako kako postavimo koordinate, tako ćemo i putovati. To je jednostavna kalkulacija.
Jednom kada otpustimo kočnice života sve će teći glatko. I logika svijeta oko nas i naš unutrašnji svijet kao da će se stopiti. Dopuštaćemo da sve dobro teče prema nama i shvatiti da nema želje koja se ostvariti ne može i da niti jedan napor ne može biti jači od ovog stanja laganog toka i smirenosti. Jer tada, rasterećeni, još bolje vidimo i znamo koja je to naša staza i gdje se krije naša formula za srećan i zadovoljan život. Tada spoznamo da nam ne treba nikakva patnja jer nam ne trebaju niti stvari niti ljudi zbog kojih se moramo patiti. Jednostavno, tu smo da živimo ugodan život, a blagostanje je svuda oko nas. Jednom kada otpustimo kočnice osjetit ćemo punoću života, uživati u toj jednostavnosti prirode, toplini sunca, razgovoru sa drugim ljudima, osjećaju reda i savršenstva u svemu kakvo jeste jer tako treba biti. Jednom kada otpustimo kočnice shvatit ćemo kako nam kočnice i nisu trebale jer je sve u redu, sve je dobro. Samo smo se uvjerili da ništa nije kako treba kada smo od jednog događaja napravili nesreću za čitav život. Jednom kada otpustimo kočnice ponovo ćemo saznati ono što smo oduvijek znali – da život treba živjeti. Nije to prazna kutija koja samo izgleda lijepo.
