Ništa ti ne moraš
Kad ti kažu da moraš, baš nećeš, ne da ti se, ne možeš, mrsko ti je. ‘Moranje’ je kao nazor oblačenje tijesnih cipela – pokušavamo iako znamo da nam ni taj model niti taj broj uopšte ne odgovaraju. Ali neki drugi su nam rekli kako to upravo ono što nam pristaje i što nam treba u životu. Moranje je kao progon svega onoga što želimo i u čemu se osjećamo dobro, zatiranje našeg istinskog osjećaja slobode sa kojim smo rođeni sve dok nas nisu stavili u kalupe i navodno usmjerili na neki pravi put. Po njihovim mjerilima. Jer sve što moraš jeste teško. Ko ga prihvati, umjesto da sam kreira svoj život, vjerovatno se osuđuje unaprijed na doživotnu patnju i čežnju za životom kakvim je oduvijek želio živjeti. ‘Morati’ zvuči kao presuda od koje se pobjeći ne može jednom kada teška srca pokleknemo i prihvatimo ga kao koncept vlastitog života koji su nam drugi nacrtali. ‘Moranje’ zvuči kao guranje ogromnog kamena uzbrdo, iako unaprijed znamo da ga nikad izgurati nećemo, iako ćemo u očima drugih izgledati kao neko ko teškom mukom stvara upravo onakav život kakav oni žele da žive svi pojedinci. A, život je mnogo jednostavniji jednom kada se odluči živjeti svojim srcem, a ne naredbama nezasitog društva.
Zapravo, ništa se ne mora. Ništa osim umrijeti, kao što ćemo uraditi svi mi smrtnici, ma kakav život živjeli. Ali, ako je već to naše pravo rođenjem, zar nije bolje živjeti onakav život kakav sami odaberemo, bez ikakvih društvenih stega, oslobođeni tuđih mišljenja, ocjena i procjena, zaronjeni u vlastito biće, izvlačeći sve najbolje što imamo u sebi na površinu? Zar nije jednostavnije osjećati se dobro i disati punim plućima, gledati svijet vlastitim očima, biti hrabar i koračati velikim koracima? Zar je nemoguće odabrati upravo ovo? Nije nemoguće. Samo su nam rekli da postoji jedan put, onaj koji su oni iskusili, koji je skrojen od teškog života, patnje, teške kore hljeba i straha od onoga šta će nam donijeti sutra. Sve je moguće kad se ne mora, kad se usaglasite sa svojim unutrašnjim mirom, porazgovarate sa svojim bićem i pustite dobroj energiji da nosi vaše ideje. Sve je moguće onda kada iskoristite vašu unikatnu moć da stvorite sve što poželite jer sve što vidite oko vas upravo i jeste stvoreno na taj način – korištenjem moći da se bude i radi što god se poželi. I to onda kada se jednom i zauvijek zatvore vrata za ono ‘moraš’.
Kad se ne mora, sve je lako. Život je kao pjesma i u mogućnosti smo i naizgled najteže zadaće obavljati nošeni lakoćom i uživanjem u svemu što radimo i što želimo biti. Morati nešto raditi je životni pritisak, koji apsolutno nema nikakvog smisla, pogotovo zbog činjenice da apsolutno nema granica u tome šta možemo uraditi, ovisno o našim željama, osim onih koje sami sebi nametnemo ili koje prihvatimo od drugih. Udobnost osjećaja slobode ne može zamijeniti nikakvo moranje ili nikakve želje drugih iz prostog razloga jer drugi ne žive naše živote i ne proživljavaju naša iskustva. Zar se zaista išta mora? Ko kaže da se mora? Kome vi to dozvoljavate da vam kaže da nešto morate, iako duboko u sebi vjerujete da to moranje nije za vas? I je li zaista planirate svoj životni vijek provesti u moranju, igranju uz tuđu muziku, dirigovanje svih osim vas samih? Na kraju, moranje je samo riječ koja ne nosi ama baš nikakvu inspiraciju. Moranje postoji samo onda kada odlučimo da se prepustimo toku života, nošeni bujicom, vjerujući da neka nevidljiva sila donosi odluke u naše ime i da joj se moramo povinovati. A, šta se dešava kad se ne mora? Pokušajte preskočiti moranje i uživati u magiji. Iza ograde moranja kriju se sva čuda ovog svijeta i čekaju samo na vas.
