Ne prolazi vrijeme, ti nestaješ

Šta nam znači vrijeme? Kazaljka na satu koja se pomiče sa broja na broj? Izlazak i zalazak sunca? Iščekivanje nečega što zovemo budućnost? Promjena godišnjih doba? Listanje kalendara i konstatacije kako godine prolaze? Žal za onim što nismo uradili ili što mislimo da nikada nećemo uraditi? Život u prošlosti ili budućnosti koje još nema na vidiku? Zaista, šta je za vas vrijeme? Kako bi ga označili ako bi pogasili sve satove i prestali ga mjeriti, kada bi vam bilo svjedeno koji je dan ili godina? I zašto je uopšte važno? Je li to ono vrijeme kojeg se toliko bojimo da grčevito planiramo svaki detalj i svaki događaj našeg života? Je li to vrijeme koje nam neumitno pokazuje da se naše fizičko prisustvo polako primiče kraju? Je li to ono vrijeme zbog kojeg zbog kojeg prečesto imamo osjećaj da nam izmiče tlo pod nogama? A, šta je, zapravo, vrijeme? Jedna velika iluzija. Vrijeme je tu i nikad nestati neće. Ne prolazi vrijeme, nego mi, onaj naš materijalni dio.

Dakle, sekund po sekund, minut po minut, sat po sat, dan po dan, mjesec po mjesec, godinu po godinu, mi curimo. Ostavljamo iza sebe život, jutra i večeri, sreću i nesreću, prazninu i punoću, promašaje i uspjehe, sve ono što je vrijedilo i nije, ovisno iz kojeg ugla gledamo. Ostavljamo sve ono što smo kreirali sami za sebe ili opet prepustili drugima da nam kreiraju i osmisle ovo naše jedinstveno životno iskustvo. Ponekad ili počesto, razmislit ćemo o tome kako je sve prolazno i kako mnoge stvari nemaju smisla jer svakako na neki drugi svijet ili u neku drugu dimenziju nećemo ponijeti ništa, osim svojih uspomena, a na ovom ćemo ostaviti sve materijalno, pa makar to bio samo jedan kofer sa onim najnužnijim. Možda će iza nas ostati samo praznina o kojoj će neki novi ljudi pričati u rijetkim trenucima, ako budemo išta ostavili iza sebe, a ako ne, bit će taj spomenik na groblju koji će neko nekad posjetiti. Ako i to. I dok se približavamo kraju, a svako od nas će ga imati, možda je vrijeme da se ponekad osvrnemo na to što smo živjeli i šta bi to željeli sada. Pričati istu priču svakog narednog trenutka ili naći neku najbolju verziju sebe u kojoj ćemo zasjati i ispoljiti sav svoj potencijal?

I, kako to mi prolazimo u vremenu? Kakav nam je život? Šta smo odabrali, šta smo stvorili za sebe svojim mislima i odlukama? Za šta smo se odlučili? Je li za neki predvidivi scenario, isprogramirani život, gdje za svaku narednu godinu ili mjesec znamo kako će izgledati? Je li to zona komfora u kojoj se tješimo da smo sigurni u nekoj zlatnoj sredini, a gorimo da iz sebe ispoljimo tu neku veliku želju koju nam strah polako nagriza? Je li to ona svaki isti dan u kojem mrzimo i sebe i sve što se oko nas dešava jer mislimo da nas je neka nesrećna sudbina zadesila, zaboravljajući da smo je mi sami stvorili, potvrdili, izabrali? Je li to relacija kuća-posao-kuća-televizor i puko egzistiranje, življenje da bi se radilo? Ili je to možda taj naš bogati unutrašnji svijet koji je ugledao svjetlo dana, prije ili kasnije, ideja sa kojom smo došli na ovaj svijet da bismo je realizirali, osjećaj svrhe da nešto trebamo uraditi, ostaviti iza sebe, biti upamćeni po dobrom tragu? Na kraju, jesmo li uključili našu unutrašnju navigaciju, jesmo li naše emocije stavili u petu brzinu kako bi dosegli sve ono što znamo da nam pripada, kako nam svaka ona minuta ne bi bila samo vremenska oznaka, već punoća života popunjena dubokim osjećajem da smo zaista na pravom putu, onom svom?

Uvjeravaju nas da svi trebamo biti isti, živjeti jednake živote, biti mirni i pokorni, ne željeti previše, pustiti rijeku da teče i posmatrati je sa obale. Jer ako upadneš, vjerovatno ćeš se utopiti. Prihvatamo te matrice bez pogovora, čak i onda kada znamo da nas frustracija neslobodom vodi ka nesretnom kraju gdje će ono što nije za nas jednostavno morati otići iz našeg života, na ovaj ili onaj način. Jednostavno jer taj život nismo odlučili živjeti svojim srcem, već željama drugih, kako bi se uklopili i bili uzorni. Čak i ne pokušavajući da budemo ono što bi trebali biti, da po svaku cijenu budemo svoji, znajući da ćemo jedino tada biti sretni i zadovoljni. Bojimo se biti različiti, iako je različitost u svakom pogledu, najprirodnija stvar, bogatstvo u kojem smo došli da uživamo na ovom kratkom putovanju. A, mi, zaslijepljeni i prepadnuti, biramo da žalimo, jednom kada se približimo fizičkom kraju života, za svim stvarima koje nismo uradili, a lista raste iz dana u dan. Samo da bi bili blijeda kopija nečega za što nam je društvo reklo da je dobro za nas, da bi navukli osmijeh za jedan sat i izjedali se krivnjom što smo na potpuno krivoj strani ulice. Svjesni da smo sami sve odabrali.

I šta se to dešava od momenta kada se rodimo, svi jednaki, bez ikakvog identiteta, do momenta kad umremo, izluđeni svijetom koji od nas stalno nešto traži? Čime smo to popunili život? Kako nam protiču ovi unikatni momenti? Većini ljudi, nažalost, to je samo zbrajanje primjedbi na sve što ih koji ih okružuje, žaljenje i zapomaganje, bez ikakve pomisli na to da ga sami mogu promijeniti, da mogu učiniti nešto vrijedno, i da svojim djelom, ma koliko malo bilo, svojom dobrotom, mogu postati vječni. Ostaviti iza sebe ime kojeg će se svi rado sjećati jednom kada nadgrobni spomenik bude sve ono što će nekog drugog podsjećati na nas. Za većinu ljudi život je kao neka vrsta nepogode, čekaju da prođe, da smiri, da bi i oni mogli biti mirni, iako još od rođenja znaju da su sa mirom došli na ovaj svijet, da je mir u njima i da mu nikakva vanjska oluja ne može ništa. Život je jedan bijeli list papira na kojem svi pišemo različitim rukopisom, svi smo različiti a jedno, povezani a u drugim tijelima, obdareni nevjerovatnom količiniom energije koja samo čeka da je iskoristimo. I dok polako ili brzo koračate prema svome kraju, zapitajte se, šta to ostavljate iza sebe? Šta ste napisali? Samo zbrajali vrijeme ili ste zabilježili uzbudljivu životnu priču koja će generacijama novih ljudi biti inspiracija? Odluka je na vama. Samo na vama. Imenom, slovom, brojem. Svakim trenutkom.