Naoružaj se strašću i pobjeda je tvoja
Šta je život bez strasti? Ništa. Kao automobil bez pogonskog goriva. Mrtvi predmet koji postoji dok mu je vijek trajanja, odnosno dok ga korozija potpuno ne unišiti. Od ustajalosti i nekorištenja. Bez glancanja, podmazivanja i brzine. Tako i životu i našim životnim ciljevima treba pogon, energija koja će nas sa svakom novom idejom koja zasija lansirati upravo u onom pravcu u kojem želimo ići. U onim momentima kada usred noći dobijemo nevjerovatnu želju da nešto uradimo ili kada se ujutro probudimo puni snage da uronimo u novi dan vođeni upravo strašću da postignemo sve što smo naumili, pomognuti neiscrpnom energijom koja nam snove doslovno pretvara u stvarnost. Kao hrana koja nas održava u životu. Svaki dan sve više i svaki korak sve dalje. A koraci postaju sve duži i njima grabimo stalno naprijed.
Strast je jedini autoput kojim ćemo brzo i sigurno stići na našu željenu životnu destinaciju. Ona je formula za ostvarivanje svakog malog ili velikog cilja ma koliko nam se činilo da je on daleko ili ma koliko mislili da je nemoguće ono što je itekako moguće, kada se jednom nađemo pred zidom straha. Strast će nas natjerati da preskočimo i taj zid, zavrtimo sve naše točkove, pokrenemo sve procese i mašine, i punim gasom krenemo naprijed. Jer tamo u daljini sasvim jasno vidimo ono što želimo, tamo je ona vizija čijim ćemo ostvarenjem postati ono za što duboko znamo da jesmo mi sami, ono zbog čega smo došli na ovaj svijet i čime ćemo dati svoj doprinos građenju stvarnosti koja nas okružuje. Znamo da ćemo biti ona kockica u mozaiku koja je našla svoje pravo mjesto i koja se uklapa baš onako kako treba, kako joj je namijenjeno. Ispunila je svoju svrhu, prepoznala svoj životni poziv.
Jer šta je život bez strasti? Jedna prava, sigurna linija koja nikad ne krivuda, ne penje se i ne skreće, ne donosi nikakvo uzbuđenje i kojoj se kraj vidi već sada. Jedna unaprijed ispričana priča, nalik milijardama drugih, koje samo postoje i ništa više. Jedan već konzumirani kalup ponašanja i koraka koji nam svako malo govore o uzaludnosti našeg bivanja i stvaranja, jer sve je svakako isto i svako oko nas ima isti rezultat, usiderni u luci sa istim očekivanjima, prepušteni jednostavnom protoku vremena, izloženi konstatacijama kako eto dani prolaze, a i mi sa njima. Možda zadovoljni činjenicom da smo ispunili tuđa očekivanja, a ne i svoja, i da je život jedna velika nepravda u kojoj živimo samo patnju za koju uvijek kriv neko drugi. Iako negdje tamo, u našem skladištu ideja, znamo da postoji veći plan koji samo čeka našu odluku da ga ispišemo, stavimo na papir i ubacimo u pogon. A, naše odluke nema i obično je ne bude ni do kraja naših života. Našu čežnju za životom kakav želimo ponesemo u neki drugi svijet.
A, šta se dešava kada otpustimo kočnice i dodamo gas, podmažemo sve ventile našom unutrašnjom energijom i odredimo koordinate? Tada nema prepreka, otvaraju nam se putevi i ono što nam je bilo nemoguće, odjednom, preko noći postaje moguće i ruši sve barijere naših predrasuda o tome kako smo jedna mala, nemoćna individua, koja je tako ostavljena na svijetu, prepuštena tokovima, bacanju na jednu ili drugu stranu, bez ikakve moći da preduzme nešto kako bi svaki naredni korak bio siguran i ostavio trag iza našeg životnog iskustva. Jednom kada dodamo strast, vidimo jasnije, otvara nam se svijet mogućnosti koji je bio zarobljen iza ograde našeg nevjerovanja, i sve nam se slaže onako kako nikad nismo vjerovali da će biti. Naše ideje lansirane su tom nevjerovatnom energijom koja jednostavno isijava iz nas i koja širi tu vatru kao da na nju stalno dodajemo ulje. Ide u visinu, na stranu, u svim pravcima.
Kada nas obuzme strast, nećemo znati za granice svoje kreativnosti. Iz prostog razloga jer one i ne postoje. Osim tamo gdje su i napravljene – u našem umu, tom zaštitniku naše udobnosti, koji blokira svaki naš napredak. Kada izbrišemo granice i pustimo našoj energiji da teče, onda ćemo i probuditi strast, dozvoliti joj da bude divlja rijeka koja nas vodi kroz nevjerovatno životno iskustvo koje ćemo dobiti samo jednom našom odlukom. Da uradimo to nešto, da se usudimo, opustimo, otpustimo i vjerujemo procesu. Znat ćemo da je za nas onog momenta kada nas obuzme strast. Kada u tome nečemu budemo uživali jednako u gluho doba noći ili prerano jutro, obuzeti saznanjem da radimo baš pravu stvar koja prodire u svaku našu ćeliju. A, strast nikad nije nije izgubljena. Tu je, u nama. Samo je treba probuditi, dozvati, pokrenuti. Treba joj našim vjerovanjem reći da smo spremni da je obgrlimo i lansiramo nešto što smo nekada zvali samo najluđim idejam, maštanjima koja se nikada neće ostvariti, iluzijama koje je naša stvarnost stalno ubijala. Samo iz razloga što nismo znali da je svaka promjena odmah iza ugla. Čeka da je nađemo.
