Najlakše je kriviti sudbinu
Kada nam u životu loše krene ili loše završi, ako nemamo koga onda najradije krivimo sudbinu. Tu nepoznatu majku svih zala koja nas vrebaju iz prikrajka i ne dozvoljavaju nam sreću. Ako nismo sami krivi, a iz naše perspektive skoro nikad nismo, ako nisu krivi članovi naše porodice, šef, taksista, prodavačica, sudbina sigurno jeste. Sudbina je ono krajnje utočište kada nam se čini da nikakvog izlaza nije bilo i da ništa nismo mogli učiniti. A, ruku na srce, ništa učinili nismo. Za same sebe. Sudbina je tu uvijek pri ruci ako zatreba, za ne daj bože. Praktična za upotrebu i brzo smirivanje savjesti. Nisam ja, ona je. I duša nam je mirna. Ona je spužva koja upija sve krivnje jer tako je jednostavno najlakše.
A, šta se to krije iza sudbine? Ko je ta, da prostiš, sudbina kojoj se prečesto i olako znamo prepustiti? Kakva je to moć koju sudbina ima nad našim životima da se jednostavno pustimo kao čamac niz rijeku, pa šta rijeka donese? Uz vesla kao ukras. Sudbina je neka nevidljiva sila, magija, neka posebna energija, koja navodno upravlja nama, i to u momentima kada mi, opet navodno, nemamo kontrolu nad vlastitim životom. Sudbina je neko nepoznati biće koje valjda ima neki daljinski upravljač pa suprotno našoj volji prebacuje na kanale koji njoj odgovaraju bez da nas išta pita. Iako joj mi cijelo vrijeme tvrdimo kako kontrolišemo svoju stvarnost i kako je sve u redu, onako kako mi želimo odnosno kako se od nas traži. Pa, opet sudbina uzima naše stvari u svoje ruke. I tu mi, je li, ništa ne možemo.
Iako je priča oko sudbine vrlo maglovita i malo je ko zna objasniti, činjenica je da je ona najbolji izgovor za sve što smo promašili u životu i greške koje smo napravili, a za koje ne želimo preuzeti odgovornost. Možete za primjer uzeti bilo šta. Evo političku situaciju i šta nam to rade političari. Ljudi opet vjeruju da je sudbina upetljala svoje prste, da je zemlja jednostavno to zaslužila, tako joj ‘pao grah’, gatarskim rječnikom rečeno. Kad su izlazili da glasaju, nisu razmišljali o sudbini. Kad nisu izlazili na glasanje, nisu razmišljali o sudbini. Ovim konkretnim radnjama svi ljudi sposobni za glasanje kreirali su svoju budućnost odnosno doveli ljude koji im danas kroje politiku i ukrašavaju male ekrane. Uzrok ima posljedicu. Sudbina tu nema nikakvog upliva. Nema ni u činjenici da ste se zbog nečega razboljeli. I tome postoji razlog, a nije sudbina. To što imate previše kilograma nije sudbina, nego ste se prejeli tokom dužeg vremenskog perioda. I tako dalje. Ali ‘ sudbina je tako htjela’ je najlakše reći.
Međutim, do sudbine nije. Do nas je. Do činjenice da smo najčešće slabi, da ne želimo promjene, da ne koristimo snagu uma i tijela i da ne živimo život koji želimo. Nema tu sudbine. Samo jedan veliki izbor šta ćemo sa ovim tijelim i našim životom. Gledati ga kako protiče pored nas i ponekad reagovati, diviti se onima koji kreiraju svoju stvarnost, ili i sami napraviti svaki novi dan jednim nevjerovatnim životnim iskustvom. I tada priznati sve greške i poraze, i usuditi se nastaviti dalje. U ovom jednistvenom životnom iskustvu. Ne prizivati sudbinu kada mislimo da je sve pošlo po zlu i da sami ne kontrolišemo svoje živote. Zapitajte, zaista, da li to neko upravlja vašim životom protiv vaše volje i zar je moguće da ‘pri čistoj svijesti i zdravoj pameti’ možete sebi to dopustiti? Zar ste stvarno tako slabašni, nemoćni, zar toliko ne znate, nećete i prepuštate onome što vrijeme može donijeti samo od sebe?
U globaliziranom svijetu naći ćete i previše primjera o tome kako su ljudi kojima je sudbina navodno namijenila jednu vrstu života, napravili nešto sasvim drugačije, uspjeli su, vinuli se u zvijezde. Od siromašnih postali bogatiji ili bogati, od neznalica obrazovani, od slabih jaki. Samo iz jednog razloga – jer su to željeli. Željeli i vjerovali da mogu biti ili imati sve što žele. I stvari uistinu tako i funkcioniraju jednom kada počnete obraćati pažnju na vlastiti život i način na koji trošite svoje ograničeno vrijeme. Da suštinski sami pišete vlastitu priču i da prepuštanje bilo kakvim silama za koje vjerujete da postoje nema veze ni sa kakvom sudbinom, vć činjenicom da ste možda lijeni ili ne vjerujete samima sebi da išta možete uraditi za vlastiti život. Iako vas život stalno demantira. Dakle, sudbina je jedna velika utjeha kada vam je malo toga preostalo. Kad sudbine nema, javlja se život. I da ponovimo, život je jedan. Na vama je hoćete li ga provesti ispred televizijskog ekrana čekajući sudbinu ili kreirati nezaboravne dane.
