Mrzim ponedjeljak, jedva čekam petak
Zbog čega nam je ponedjeljak najomraženiji dan? Odnosno zbog čega bi nam jedan dan uopšte bio omražen, samo zato jer je dan kao i svaki drugi? Je li to do dana ili do nas samih? Ili jednostavno zbog toga šta mi napravimo od toga odnosno kakvu atmosferu kreiramo za ta 24 sata? Ili je možda zato što jednostavno ne volimo posao kojim se bavimo, pa nam je najlakše optužiti nedužni ponedjeljak zbog toga što se osjećamo loše? Jer ponedjeljak je uistinu kao i svaki drugi dan, nema neku posebnu oznaku koja ga čini drugačijim i donosi otprilike sve ono što donosi i svaki drugi dan – svitanje, manje ili više lijepo, doručak, miris kafe, spremanje i odlazak na posao, rad od 9 do 5, povratak kući i onda stiže novi dan. To je prosjek. I iznenađenja nema. Zašto onda uporno mrzimo ponedjeljak nakon vikenda? Šta nam je to ponedjeljak kriv?
Ništa. Osim što nas prečesto podsjeća na kolotečinu u koju ulazimo u narednih pet radnih dana, onih dana koji smo sami sebi skrojili odnosno odlučili da radimo to što radimo. Ponedjeljak ja zato najmanje kriv. Jer ponedjeljak može uvijek biti takav ali može biti i drugačiji – jedno nezaboravno iskustvo satkano od 24 sata odnosno 24x 60 minuta gdje svaku minutu možete posmatrati kao svijet ili doživljaj za sebe. Takav je, zapravo, svaki dan. Onakav kakvog ga oblikujemo, osjetimo, proživimo, podijelimo, koliko se u njega uživimo i koliko ga rastegnemo. Svaki je dan, pa i taj ponedjeljak kojeg najčešće mrzimo, jedno unikatno iskustvo koje nam se više ponoviti neće. Mrzi li ga mi ili ne. On je neponovljiva prilika da u svakoj sekundi načinimo odluku koja nam može promijeniti život. Do nas je, nije do dana.
Ponedjeljak je najava sedmice koju smo sami osmislili. Ona je najčešće niz radnji koje možemo već sada znati za ovu narednu i onu tamo sedmicu, događaji koji nam zbog našeg načina i shvatanja života prave kolotečinu koja polako ubija živost, inicijativu, znatiželju, volju, i pretvara nas u robotizirane mašine koje rade po zadatim koordinatama. Treba stalno ponavljati – niko nam to nije napravio osim nas samih i našeg vlastitog mentalnog sklopa. Niko nas ne tjera da radimo sve ono što rade drugi, da se žalimo na to kako je posao naporan, dosadan i loš i kako nemamo vremena ni za šta drugo do za posao, porodicu i spavanje. Kamoli ispunjavanje naših želja, sanjarenje i ostvarivanje snova, puštanje mašti na volju. Ponedjeljak kao i svaki dan nam, zapravo, daje šansu da to sve ispravimo i življenje iz minute u minutu pretvorimo u nezaboravnu avanturu.
Ali naš život je niz istih dana, provedenih da li za nekim radnim stolom, u fabrici ili na vozačkom sjedištu. To je naš izbor. Tih pet dana za koje jedva čekamo da prođemo uz ponedjeljak kojeg smo već unaprijed izmrzili da bi dočekali taj petak nakon koeg navodno počinje život koji završava sa novim ponedjeljkom kojeg opet mrzimo. Kao omražene likove na televizijskom ekranu. I tako ukrug, i tako godinu za godinom. Zapitajmo se, je li to život i je li to ono na šta svodimo naš doživljaj svijeta? Opet do nas je kako ćemo poslagati sve te male kockice iskustva i koje ćemo okuse probati, koliko suziti naše vidike i pustiti slobodi da nam okupira biće, slobodi koju nam iznutra niko ukrasti ne može. Do nas je. Zato niti ponedjeljak niti petak nisu ništa do djelo naše kreacije, izbora koji smo napravili jer je tako neko htio, ili smo pratili kako to drugi rade ili smo jednostavno bili lijeni da svoje snove stavimo u pogon. I ne zaboravite, između ponedjeljka i petak smješten je čitav jedan univerzum. Prostor i vrijeme koje čeka da bude popunjeno spektaklom kakav sam život jeste.
