Mir je u tebi
Gdje je pobjegao mir? Nije nigdje. Tamo je gdje je oduvijek bio. I nikad nije bio tamo gdje smo ga oduvijek tražili. Mimo nas. Uzalud potraga za mirom koji je, čini nam se, na nekoj drugoj fizičkoj lokaciji, na drugom kraju svijeta, daleko od mjesta na kojem smo sada. Mir nije tamo. Mir se prije svega nalazi u nama samima, uvijek je tu bio i uvijek će biti, samo smo to u međuvremenu zaboravili. Rodili smo se u miru i sa mirom. A onda su došle naslage života, želje koje nam žele drugi, strah, neizvjesnost i pritisak. Došao je fokus na sve ono za što su nam rekli da nam je važno. A mir? Mir je ostao tamo negdje iza, zatrpan, čekajući da ponovo nađemo sebe i izbistrimo svoj um. Mir je uvijek bio tu, samo smo ga mi zaboravili. Jer nam se navodno ‘desio’ život koji je, je li, nepredviđen, loš, pun problema baš kao da nam ga servira neka nevidljiva sila, a ne mi sami našim mislima i rukama.
Zašto smo zaboravili na mir? Šta nam je to postalo preče od nas samih? I šta smo to mi bez mira? Naš unutrašnji mir je naše najprirodnije stanje, to je tačka sa koje najrazboritije možemo vidjeti svijet koji nas okružuje i doživjeti ga najbolje svim našim čulima. Uzalud se zavodimo brzim i jednokratnim zadovoljstvima, navodnom srećom koja dolazi izvana i u kojoj se za čas vinemo do zvijezda, pa onda opet vratimo u ‘mizeriju’ svakodnevnog života. Jer mir predstavlja sreću, tu činjenicu da smo puni zadovoljstva samim saznanjem da nas niko i ništa ne može pokolebati i da odatle idemo svojim putem, puni samopouzdanja i otvorenih očiju otkrivajući svijet oko nas. Mir je ta podloga sa koje lansiramo sve naše najbolje želje na čist i iskren način jer nismo ometeni zahtjevima da budemo ovo ili ono, da se osjećamo ovako ili onako, ili da kupimo ‘sreću’ onda kada mislimo da nam treba. Mir smo istinski mi, ogoljeni do onog najboljeg što nosimo u sebi.
Kad bismo se samo prisjetili tog našeg iskonskog mira, zasigurno sve ono što proživljavamo u našim kratkim životima bilo bi daleko uzbudljivije, bez drame, sa jasnim pogledom na stvari i ljude i nevjerovatnim okusom svakog zalogaja u našim ustima. Upravo našeg mira se trebamo prisjetiti, utišati um, smanjiti stimulacije, ukloniti buku, udahnuti, opustiti se, razgrnuti sve što nas nepotrebno pritišće zbog našeg uvjerenja da je jedino patnja ta koja će nam donijet taj bolji život. Kada iščistimo um od svega što smo navlačili godinama, poput prašine koja se nikad ne čisti, zasijat će sunce. Samo se treba usuditi. Prekoračiti nametnute i samonametnute granice, zaroniti duboko u sebe i pronaći ono što smo nekad davno gurnuli od sebe. Kada ponovo nađemo i vratimo taj mir, ponovo ćemo i biti na stazi svog života i vidjeti gdje smo to skrenuli sa puta na kojem smo se osjećali dobro. Ponovo ćemo osjetiti da imamo kontrolu nad svim svojim doživljajima i kreiranjem životnog iskustva kakvo smo oduvijek željeli. To će nam donijeti vraćeni mir.
I iluzija je da ako imamo unutrašnji mir, naš život mora biti tih, miran i bez uzbuđenja. To samo znači da ćemo u svoj život vrlo direktno odabirati da unosimo one stvari i iskustva koja nam pričinjavaju najdublje zadovoljstvo. Bez lažnog sjaja, razočarenja, osjećaja praznine, vječnog traganja za nečim što nikako da nam dođe. Život će nam tek sa mirom biti na mjestu, a njegov doživljaj ispuniti svako očekivanje. Iz prostog razloga jer ćemo u njega privlačiti sve što želimo sa najčistijom mogućom energijom, onom sa kojom smo došli na ovaj svijet. Zato mir i jeste naše prirodno stanje i naša najveća snaga. Dakle, nismo mi izgubili mir, tu je on. Samo ga treba raskopati dok još ima vremena za uživanje na planeti i osloboditi sve naše kreativne snage koje stvaraju život kakav smo oduvijek željeli. I da bismo vratili mir ne treba nam novac, nikakva ulaganja. Samo želja da ponovo spoznamo sebe i vratimo se na tačku na kojoj smo se pomalo ili skroz pogubili. Jer to bila mogla biti najbolja investicija našeg života koja zapravo ništa ne košta.
