Kad prigrliš promjenu, prigrlio si život
Bježimo od promjene. Strah nas je. Ne znamo gdje to vodi kad nam poznati nije pod nogama. Volimo sigurnost nečega što je izmišljeno nekad. Volimo udobnost šablona jer nam pokazuje da znamo šta radimo. Volimo da mislimo da je sve trajno uprkos promjeni koja se dešava dok čitamo ove retke. Sve je promjena. I onda kad smo zaglavljeni u šablon i kad se ogrćemo nizom ustaljenih i ustajalih navika. Sve je promjena, čak i kada se zatvorimo u staklenu kutiju i mislimo da smo tu baš sigurni, da nas promjena neće dotaći. Sve je promjena jer ništa jednostavno ne stoji. Kreće se, teče, energija ga nosi. Sve je promjena, a mi bismo tako voljeli da stojimo na tom jednom mjestu koje nam se čini toliko poznatim i uhodanima da nema potrebe da idemo drugim putem i probamo nešto novo. I baš tada, kad smo nekako najsigurniji i kad nam sve pređe u ubitačnu naviku, dešava se promjena. Ne osjetimo je, ne vidimo, ne čujemo, ne možemo je pomirisati. Ali tu je.
To je svijet. To je život. Život je promjena. Što je više prigrlimo, to ćemo laganije ploviti po njenoj površini. Što se više opustimo, to će nam život povjetarac a ne oluja. Što više smirimo um, to ćemo više shvatiti i doživjeti. Što više uronimo u sadašnji trenutak, to će nam promjena iz minute u minutu biti lakša. Shvatit ćemo da ništa, ama baš ništa u ovom životnom iskustvu ne može poljuljati tu sigurnost koji smo dobili kad smo došli doživimo, ništa kao naš način razmišljanja. Ništa nam ne može oduzeti naše blagostanje kao naš osjećaj da smo siromašni. I niko nam ne može oteti ništa jer će mu uvijek imati ono što je naše. Kad se jedna priča završi, počinje druga. I tako do kraja. Stvaranje je uvijek u toku, želje se stalno ostvaruju i sve se istinski mijenja bez prekida. To je jedina istina koja oslobađa. Prigrlimo novo, otpustimo staro. Promijenimo, porastemo, sazrijemo. Pa onda se popnemo još jednu stepenicu više.
Sve se mijenja. Ako ništa, priroda nam to pokazuje, a mi uporno hoćemo da smo zaglavljeni u istosti. Kao da je život ustajala močvara iz koje dolazi samo zadah žabokrečine. Kao da nije ta stalna energija u pokretu koja nam svakog dana iznova nudi pregršt novih ideja za ispunjenje svih naših htijenja koja osjećamo kao svoj poziv. Kao da nam to nije dovoljan putokaz. Baš taj dobar osjećaj kojim putem trebamo krenuti. Kao i da sam taj strah koji nas sprečava da to uradimo nije samo još jedna od izmišljotina da smo eto jadni i nemoćni i da, eto, vidite, ne možemo ništa promijeniti. Ne vidimo ga, nije još došlo. A, onda kad se desi, pripisujemo to nekoj sudbini, božijoj volji, ne znajući da je i ta naša želja izraz božije volje, univerzalnog jezika, koja govori upravo kroz osjećaje. I koja nam kaže da sve jeste promjena i da prigrlimo novi svijet. Gdje će sve biti u redu. Jer je sve uvijek u redu. Ali nije isto. To je taj život. Neprekidan niz različitih slika u kojem si uvijek živ i gdje si navikao da se praviš žrtvom. A, to se samo mijenjaju stvari na horizontu. I čekaju tebe da uradiš isto.
