Kad je život više od reakcije
Sve se svodi na jednostavnu postavku – šta želimo od našeg života? Ako to znamo, znamo i odgovor na najvažnije pitanje. Odnosno, odgovori na sva ostala pitanja doći će nam prirodnim putem jer znamo gdje idemo, gdje nas srce vodi. Ono što trebamo je izvući inspiraciju i zakoračiti hrabro u taj vrli svijet. Ali čak i tada, kada mislimo da smo popunili svoj život konačnim ciljem, javi se opet nešto što nam govori da ima mnogo više tj. da smo sposobni za više od onoga što trenutno radimo i živimo. Jednostavno nam dođe, pojavi se, uzrdma nas. Baš onda kad mislimo da smo se smirili i da je život kolotečina istovjetnih dana kroz koje čekamo da ispunimo što nam društvo traži. Ili kad mislimo da živimo jer reagujemo na događaje koji nas okružuju. Sjedimo i reagujemo, ležimo i reagujemo, vozimo se i reagujemo, čitamo i reagujemo. Misleći da smo, eto, dali svoj doprinos reakcijom na nešto što je neko drugi napravio.
A, u suštini smo statični. Pritišćemo dugmadi, divimo se ili zgražavamo, hvalimo ili kudimo. Misli su u pokretu, ruke kao da stoje. Tijelo je obamrlo. Naš kapacitet sveden je na beskrajne komentare na tokove života drugih ljudi ili događaja koje oni kreiraju, bez da imalo znamo kako je to biti u tuđoj koži ili napraviti nešto čemu će se svijet diviti. Naša je uloga nijemog posmatrača kojem pred očima prolaze vozovi, a on broji vagone i čudi se brzini. Ili čovjeka koji do kraja život svijet doživljava putem daljinskog upravljača, prebacujući sa jednog kanala na drugi, misleći da je stvarni svijet u toj maloj kutiji sa kojom se često zna posvađati. I vrijeme teče. I malo se ko pita koja je to naša uloga, jednog nijemog posmatrača ili vrijednog kreatora svijeta oko sebe? Onog koji živi, a ne samo preživljava.
Dakle, gdje je zamrla ta naša kreacija? Kad smo to rekli da ne možemo? Zašto smo se predali? Zar je život samo reakcija na nešto što volimo/ne volimo? Skup komentara iz pozicije bespomoćnog u koju smo se udobno smjestili? Često zaboravljamo činjenicu da smo tu kako bismo dali a ne samo uzimali, kako bismo dijelili i doprinosili, stvarali i odmakli se od toga da smo siti i utopljeni u vlastitom domu i da naše granice ne završavaju sa trenutnim shvatanjem situacije niti da naša moć prestaje tamo gdje nam neko kaže da ona jeste. Gdje je ta radozanlost, traganje, istraživanje, iskazivanje snage, intelektualne moći? Zbog čega smo obamrli prepuštajući se nekoj ocjeni da je svijet uistinu loše mjesto za život i da mi ne možemo uraditi ništa osim sjediti skrštenih ruku? Ko nas je to slagao?
Krije se to i u igri riječi kreativan i reaktivan koje imaju ista slova ali su dva različita svijeta. Od nas se očekuje uglavnom drugo – reakcija, ocjena, procjena, komentar, lajk, smajli. Onda smo ispunili svoju svrhu, dali svoj pečat životu, barem na jedan dan. A, možemo mnogo više. Jer sam život je inspiracija i bez promjene i kovitlanja on je niz ponavljanja koja sami postaju svrha. Međutim, kada spoznamo koliko snage i volje imamo, doslovno je sve moguće. Odmah nakon što napravimo prvi korak, promijenimo uvjerenje, stavimo nove naočale i ugledamo svjetlo koje je uvijek bilo tu. Iza granice naših shvatanja krije se nova perspektiva, a samo strah je stepenica koju moramo preskočiti. I onda i samo onda, shvatamo da svega ima za sve i da ne postoji ništa što ne možemo stvoriti.
Gdje nam je rješenje kad spoznamo nemir? Biti svoj! Jer svi smo svoji, jednaki a različiti. Svi smo svijet za sebe, jedna neiscrpna energija kojoj je suđeno da ostavi trag, a ne bude samo ime i broj kojih ćemo se sjećati nakon smrti. Biti slobodan. Jer nesloboda nas ubija. Ona koju su nam nametnuli i koju smo sami nametnuli sebi. Biti inspirisan! Jer inspiracija je svuda oko nas. Samo treba otvoriti oči. Biti hrabar! Jer strah je samo misao na putu koji moramo proći. I biti energičan! Jer energija je to što jesmo i što dajemo drugima. Samo tada osvojit ćemo svijet i iza sebe ostaviti ono što smo oduvijek trebali – još bolje mjesto za život. Za one koji dolaze, koji će biti svoji, slobodni, inspirisani, hrabri i energični!
