Jedno pričaš, drugo radiš
Možeš li u životu dobiti ono što želiš ako jedno pričaš, a nešto sasvim drugo radiš? I pri tom treće misliš. Kako uopšte ovakav raštimani orkestar u stvarnom životu može iznjedriti bilo šta što želiš, ako duboko u tebi ne postoji saglasnost šta je to i ako se ta saglasnot putem misli i na kraju riječi ne utjelotvoriti u neki stvarni fizički oblik? Svi zaboravljamo, a duboko to znamo u sebi, da smo ono što pričamo. Naše riječi su naše mantre. Priče koje pričamo upravo oslikavaju naš život, onakav kakav ga želimo kreirati. Sve što kažemo jeste zidanje upravo tog života, ciglu po ciglu. I čak ako nismo bili iskreni oko toga šta je to naša instant želja ili možda životna vizija, dobit ćemo to jer smo toliko o tome pričali. Riječi su vibracije, one su naše najmoćnije oruđe kojim šaljemo energiju i želje, te ih ojačavamo svaki dan kada ponavljamo ono što pričamo. Sve što nam pređe preko usta, dobit će svoj oblik, prije ili kasnije.
Dakle, ako sa sami sa sobom niste usaglašeni oko toga koji je to put kojim idete i imate različite interpretacije toga prema sebi i drugima, sigurno je da se to u vašem životu neće pojaviti. Dobit ćete ono o čemu pričate i u šta sebe kroz tu priču uvjerite da želite, iako možda nije stvarni izraz vaše duboke želje, već više pritiska i očekivanja vaše okoline, najbližih ljudi koji vas okružuju. Tada, zapravo, nećete živjeti u zadovoljstvu odnosno nećete živjeti svoj život, već više život po tuđim standardima i ispunjavati očekivanja u koja se apsolutno ne uklapate. Tada nećete biti vi, čak iako dobro znate ko ste i kakav vam životni stil odgovara. Tada ćete pričati jednu priču, a raditi nešto sasvim drugo i možda dobiti sasvim treći rezultat. Odnosno konfuziju koju ćete teško shvatiti i oslonac naći u okrivljavanju sudbine koja vas je bacila tamo gdje ste sada. Iako je sudbina samo ono što ste sami kreirali i pretvorili u fizičko postojanje.
Teško je postići to da budete u ravni sa onim što osjećate, govorite i radite. Teško, ali nije nemoguće. Jednako kao što je teko otići u fitness centar i promijeniti izgled tijela, pa opet viđate na desetine primjera ljudi oko sebe koji su to uradili. Međutim, i to je odluka koju sami donosite i rezultat pričanja neke nove priče. Ako želiš promjenu, moraš o njoj pričati. Ako želiš promjenu, a radiš na isti način i tako isto pričaš, ona se neće desiti. Nove, uzbudljive životne epizode dolaze samo onda kada mi pojedinačno odlučimo da ih želimo i kada počnemo izgovarati taj novi tekst koji smo sami napisali. U suprotnom, možete misliti, ali bez jasne artikulacije taj vam zamišljeni život neće doći. Pogledajte oko sebe i pronađite inspiraciju. To se zaista tako dešava. Logika je sasvim jednostavna, samo se mora malo trenirati. Ljudi koji većinu svoga života provedu pričajući o neimaštini i oskudici, imaju samo takvo iskustvo. Sami su ga sebi nametnuli i ne vjeruju da se išta može promijeniti. Dakle, oni samo umnožavaju već postojeću stvarnost.
Oni koji se odluče za bilo kakvu promjenu, imaju viziju nove stvarnosti pa prema tome kreiraju odnosno pričaju nešto novo. Jer budućnost ne možemo vidjeti, ali je možemo vizualizirati, projicirati, osmisliti i energiju kroz svoje želje i riječi usmjeriti u tom pravcu. To je sijanje sjemena za neke buduće plodove. Slika je onakva kakvom je vi naslikate, pjesma je onakva kakvom je vi napišete, kafa je onoliko gorka koliko u nju šećera stavite. Vi određujete mjeru. I to je univerzalni princip za sve što se dešava u životima pojedinaca na planeti. Iako mnogi vjeruju u kolektivnu sudbinu, ona naprosto nije moguća jer svi smo pojave za sebe, obilježeni jedinstvenim DNK kodom koji nas identificira ma gdje god da se nalazimo. Tako da nikada ne zaboravite, iz jedne te iste pjesme koju stalno vrtite, ne možete naučiti ništa novo. Iz jedne te iste priče, možete dobiti samo isti rezultat. A, ograničenja ne postoje, osim onih u našim glavama. Pričate li novu priču i uskladite li je sa akcijom kojom ste inspirisani, svjedočit ćete upravo ostvarenju onoga što obično nazivamo našim snovima.
I šta je najbolji dio našeg mentalnog usgalašavanja sa samima sobom? Ono ne košta ništa. Samo malo vremena koji ćemo svaki dan odvojiti i početi raditi na sebi. Uvijek krećemo od sebe jer je to startna pozicija sa koje posmatramo svijet. Gledamo ga svojim očima i kreiramo svojom vizijom. Naš mozak ne dijelimo ni sam kim drugim. Dakle, za ovaj poduhvat usaglašavanja riječi i djela ne treba nam pretplata za teretanu ili članstvo u bilo kojem klubu. Treba nam energija, fokus i time osnaživanje želje. Treba nam pisanje te nove storije, možda olovka i komad papira. Ako već dođemo do ove faze, znači da su se stvari iz stihije počele kanalisati u za nas pravom smjeru. Potvrda ovoga stići će možda već sutra, za mjesec ili dva, ili godinu ili dvije. Znat ćemo to kada se vratimo papiru na kojem smo napisali našu novu viziju i kada štrihiramo sve ono što se desilo upravo prema našim željama. Bitno je snažno vjerovati. Ako snažno ne vjerujemo ni u ovo i našu snagu da sredimo vlastitu zbrku, možemo pogledati preko ograde, kod komšije. Tu se možda krije inspiracija da se ipak može isto misliti, govoriti i raditi.
