Čije snove živiš?
Sanjaš li još uvijek? Ili su tvoji snovi pretvoreni u maštarenje o nečemu za što su ti rekli da se nikada neće ispuniti? Jesu li ti rekli da ne sanjariš, da gledaš stvarnost? Jesu li te podsjetili da nema niti će biti ičega drugog osim ovoga što vidiš sada oko sebe i da se tvoje životne okolnosti nikada ne mogu promijeniti? Šta se desilo sa tvojim snovima zbog kojih se nekada ustajalo ujutro sa eksplozivnom energijom, sa željom koja je rušila sve ograde? Ko je to ubio vjerovanje da možeš biti sve što želiš i raditi što ti je volja? Ko ti je rekao da prestaneš sanjati? Realnost? Ljudi koji ne žive tvoj život? I kako to da po pravilu svoju egzistenciju svedemo na to ‘kako je, tako je’?
I zaista, ljudi prerano prestaju sanjati i maštati. Prebrzo gube onu dječiju znatiželju za upoznavanjem svijeta i svojim duhovnim razvojem, širenjem tog vlastitog univerzuma u kojem će nakupljati iskustva i formirati mudrost koja će ih voditi kroz život. Prebrzo se stavlja kapak na život i predaje jednoj uhodanoj matrici koja se sastoji ispunjavanju svačijih osim svojih želja, htijenja, sanjarenja, maštanja, ideja, kreativnosti, životnog užitka, ma kako da to drugi shvataju. Prebrzo se odustane od samih sebe i prepusti uvenuću pred tzv. naletom života koji nas nekako pokupi poput velikog talasa, a da ne uspijemo ponovo se sabrati, udahnuti duboko i krenuti dalje. Ne uspijemo prepoznati sebe, pokupiti svoj prtljag i nastaviti put, penjući se sve više i više uzbrdo, znajući da ćemo se u jednom momentu spoznati i dotaći vrhunac svoje energije, ostaviti ovom fizičkom svijetu jedan upečatljiv trag.
Naše ideje umiru prebrzo. Bojimo se zakoračiti i postatiti ono ko zaista jesmo, ono za što smo predoređeni da budemo. Samo kada malo zarovimo dublje, naći ćemo to. Zato smo tu, između ostalog. Da bi iskusili svoju ulogu na ovom svijetu i proširili saznanja koja ćemo opet ostaviti onima što dolaze iza nas. Tu smo da bi iskusili i objedinili ta svoja iskustva. Tu smo i da realiziramo svu svoju kreativnost koju svako od nas ima u sebi, kodiranu, ušivenu, poklonjenu, božansku. Tu smo da preskočimo svoj površni um i zaronimo duboko, povežemo se sa energijom koja je uvijek tu oko nas, koja nas uči, pazi, podstiče, motiviše, ohrabruje, hrani i brani, izdiže i spušta, koja nam donosi sve blagodeti izobilja kojima smo prirodno okruženi. A, mi smo se sveli na ideju da naš život prestaje u jednom trenutku i pretvara se u životarenje u jednoličnom toku ka čekanju smrti. Zar smo zaista samo za to sposobni?
Obdareni nevjerovatnom snagom, neiscrpnom inteligencijom, mogućnošću da sami iscijelimo svoj život, predajemo se tuđim životnim pričama, ispunjavamo tuđe snove, živimo lažne živote, pružamo lažne osmijehe. Samo zato da bi dobili prolaznu ocjenu. A, ono naše ‘ja’ čuči tamo negdje u prikrajku čekajući da ga pozovemo i poigramo se. Najčešće ga nikad ne pozovemo do kraja svoga života. Najčešće ispunjavamo tuđe vizije o tome kako bi trebali pričati našu vlastitu priču u našim cipelama, sa našim vlastitim osjećajima. Najčešće se pretvorimo u kušača nečega što je neko drugi napravio svojim rukama, mrtvu masu sposobnu samo za reprodukciju i varenje hrane, besciljno buljenje u različite pokretne slike, konzumiranje svega što nam se ponudi i naoko svidi. Najčešće postanemo ono što nikad nismo trebali postati. Jer je tako želio neko drugi.
A, naši su snovi uvijek sa nama. Samo ih treba malo protresti, skinuti prašinu, uglancati ih i pustiti da žive svoj život i ispunjavaju naše vrijeme. Onda nema granica. Jednom kada shvatimo da možemo sve i da samo treba da izaberemo iz naše vlastite prodavnice ideja, podignemo se, pokažemo snagu, zasijamo. Zbog toga smo tu. Da budemo zadovoljni, nasmijani, sretni. Da dijelimo sa drugima. Da gradimo sebe i izdižemo druge jer smo prepoznali naš put i izdigli sa na ono mjesto koje nam pripada. Jer su naše ideje i njihovo pretvaranje u stvarnost kanal kroz koji sa drugima dijelimo našu energiju, osnažujemo svijet oko sebe i ostavljamo trag. Naši snovi su samo naši, naš put jedino osjećamo mi, naš život živimo u vlastitoj koži. Kako to da onda živimo tuđe snove?
