A, živiš li?

Zbilja, živiš li? Ili samo egzistiraš? Na šta si sveo svoj život? I ko je ‘kriv’? Kako ti prolaze životne minute? U stalnoj muci sastavljanja kraja s krajem ili vremenu popunjenom živošču, od kojeg je skoro svaki momenat vrijedan historije, zaspisivanja i sjećanja? Osjećaš li se živim ili si nekako poput pukog posmatrača svega što se dešava oko tebe, komentatora zbivanja na društvenim mrežama, čovjeka zadivljenog savršenim životima drugih na fotografijama bez emocija? Je li samo gledaš taj film života kako se odmotava pred tvojim očima ili stvarno i sam praviš snimke? Šta to tvoje ruke rade? Slušaš li svoje srce? Jesi hrabar? Ili ti je toliko udobno da uživaš zavaljen živeći živote drugih ljudi, gledajući iz prikrajka, kroz iluziju življenja? I tako dan po dan, godinu po godinu. Po već napisanom programu. A ti nestaješ dok frustracija svim onim što si mogao, a nisi se usudio, stalno raste. Samo zbog jedne osobe. Tebe.

I tako je sa većinom ljudi. Poput statua su. Posmtatraju sav taj životni saobraćaj, kretanja, dešavanja, bez da se nekako ubace unutra, osjete vibraciju, nađu svoju traku, puste glas i pokažu da su tu, među svima i da žive život u punoći. Zaneseni programima svih vrsta, neosvješteni, zakočeni u svome potencijalu, zarobljeni jednim načinom razmišljanja, stavljeni u okvir koji nekad poput kaveza i plača za onim za čim im duša čezne. Sahnu iznutra, nazor se smiju, zavide na slobodi onima koji su se oslobodili i tapkaju u nekakvoj zlatnoj sredini gdje misle da je sigurnost. A, jedina sigurnost je ona koju imaju u sebi, nešto što nose sa sobom gdje god da krenu i gdje god da ih se baci. Sanjaju, a pristaju da im uništavaju snove, drugi im pišu životne scenarije, dok su oni sam glumci. Doslovno glume sve što treba. A, publike je za takve na svakom koraku. Za jedno  dobro tapšanje po ramenu. I u takvom uzbuđenju do kraja života. Jer njima se već zna kako će živjeti do posljednjeg daha. Kao i svi oni koje najčešće gledate oko sebe, koji proklinju nekakvu sudbinu za nešto što ih je snašlo, ne pitajući se imaju li oni ikakvu ulogu u svome životu?

A, može li drugačije? Može! Jednom kada otkriješ sebe, kada se približiš izvoru svega i probudiš strast, kada saznaš koja je to tvoja životna misija zbog koje si drugačiji od drugih i šta će ispuniti svaku tvoju ćeliju, naježiti ti kožu svaki put kada pomisliš koliko uživaš što si živ i živiš život sa svojom svrhom. Eto, tada. Onda kada počneš graničiti sve sa neograničenim, osvajajući svaki dan, doslovno svaki dan, nove teritorije, uživajući u kreativnosti svijeta u kojem jesi i ne priznavajući lažne granice koje su ti nametnute kako ne bi ostvario svoj san, nego živio jedino da bi zadovoljio druge, radi lajka, komentara ili mjesta u prvom redu. Može i kad udahneš sebe, kad se snađeš u vremenu i prostoru, staneš na svoje a ne tuđe noge, zapratiš onaj unutrašnji impuls i pustiš ga da te vodi. Samo tada nema boljeg plana za tebe. Tada, poput rijeke, sve počne teći, kao da je puštena brana, a ti uživaš u toplini vode. I dobro znaš da će te rijeka u jednom momentu dovesti do mora gdje granica zaista nema. I svaka čuda su moguća.

Kada živiš, a ne vegetiraš samo kao biljka koja se hrani i opstaje, kada otvoriš sve moguće puteve i perspektive, i čuda su moguća. Inspiriši se i pogledaj kod onih koji su povjerovali i čudima svjedočili. Iz prostog razloga jer je život čudo. Jedna pojava isprepletena nizom energija i frekvencija, a tvoje je samo da odabereš svoju. Ne onu koju su svi odabrali jer se mora, nego svoju, da priitisneš ono dugme za koje samo ti znaš. Tu se krije sve za tebe. Tu ćeš udahnuti svježinu, doživjeti ta nevjerovatna svježa jutra, vidjeti vrhove planina, osjetiti kišu a da ne pokisneš, uživati u brzini automobila, baciti se u svijet sa svim svojim idejama, otputovati daleko da izgubiš pojam o vremenu i shvatiti kako je veličanstven trenutak u kojem živiš. To je život. Izraziti sebe i osjetiti. Doprinijeti i stvoriti, srušiti sve barijere koje su ti postavili, shvatiti da je ovaj trenutak jedino što imaš i uživati sekundu po sekundu, kao da brojiš zrna pijeska. I kada pokreneš tu lavinu, shvatićeš da nemoguće ne postoji, izmišljotina je. Zagrlićeš sebe, objediniti um, duh i tijelo i okrenuti novu stranicu. Zaletiti se u novi život i konačno biti ono što si oduvijek želio biti kad porasteš. A, to znaš otkad si se rodio. Samo si u međuvremenu zaboravio.