Naš je život putovanje, ne krajnja stanica
Zbog čega smo najviše i najčešće frustrirani u životu? Činjenicom da ne dobijamo sve po našoj mjeri onda kada hoćemo kao naš najveći i krajnji cilj. Imamo viziju jedne tačke života do koje trebamo dobiti to nešto i onda tu stati i čekati smrt. Zaustavljamo vrijeme i životnu radost, i prepuštamo se toku i onome što navodno treba da se desi, životarimo, brojimo sve sivije dane i smatramo da je naša uloga završena tom čistom fizičkom reprodukcijom, kao i milijardi drugih ljudi. Naš zadatak je da obavljamo naš posao, zaradimo pare, odgojimo djecu, odemo u penziju i kraj te radosti je negdje na vidiku, nekih dvadesetak godina prije našeg fizičkog nestanka. Ili možda i prije, kad društvo ocijeni da je vrijeme ‘ da se smirimo’. A, šta znači taj takozvani smiraj? Ubijanje samog sebe prije nego si i počeo živjeti. Uništavanje svega onoga što tittra u tebi, ali se zbog ostvrenog cilja, prije ili kasnije, ‘morao’ zaustaviti na nekoj stanici i reći da ti je dosta svijeta, da si svoju ulogu ispunio. Bio si dio mašinerije proizvodnje iste stvarnosti a da svijet i nisi vidio svojim očima.
I po tom uhodanom šablonu, postoji taj jedan cilj kojim najprije zadovoljiš sve ono što drugi od tebe traže, dok vremena za ono što ti želiš ne ostane. Pretvoriš se u hodajuće nezadovoljstvo koje zna da postoji više od onoga što ima, da su mogućnosti neograničene i da svijet nije uskotračna pruga kojom baš svi moraju proći, nego da su putevi svugdje tamo gdje ideš. A najbolji su oni na kojima sam praviš prve otiske. Međutim, sve se to zagubi u iluziji življenja dok se potiskuje zov slobode da budeš ono što istinski jesi, jer to duboko u sebi već znaš. Rođen si sa znanjem ko si i šta ti je svrha, i tvoj nepogrešivi osjećaj daje ti navigaciju kroz mrežu uhodanih staza kako bi našao ono što ti pripada i stavio se na mjesto koje je tvoje. Dakle, svi osjećamo šta je dobro za nas, duša nam je putokaz, ali biramo da budemo ono što nismo jer živimo tuđe živote. A životi su samo dašak na ovom svijetu. Nesavršeni za slušanje jedne te iste muzike, već stvoreni za niz različitih melodija.
Život, dakle, nema samo jedno odredište, koje se nalazi u 30-oj, 50-oj ili 80-oj godini, već je niz uzbudljivih iskustava zbog kojih smo došli tu gdje smo. Ne da bismo svi pričali jednu te istu priču, već da bi pokazali svu raskoš svog bića i otvorenog uma prešli sve horizonte. Život je niz neponovljivih doživljaja u kojem je svaka minuta toliko jedinstvena sa samim saznanjem da se niti jedna takva više nikada neće nama dogoditi. To je naše autentično putovanje kroz prostor sve dok nas noge nose. I, ne, granica nema. One su samo u našem egu, površinskoj svijesti da stvari koje želimo nisu moguće i da trebamo zaustaviti svoju znatiželju, staviti poklopac, povuči kočnicu jer je život navodno težak sam po sebi. I pored savršene prirode, uzbudljivih ljudi, nemirnih životinja, poigravanja vremena i bezgranične tehnologije koja nas sve više zbližava. I sve ovo samo gurnemo u stranu jer mislimo da je naša svrha samo da jedemo, spavamo, radimo, rađamo i umremo. Baveći se usput trivijalnostima, zaboravljajući na ekspanziju emocija koje nam jedine mogu osigurati da udahnemo sve što se nalazi oko nas.
I dok smo živi i dišemo na pola, idemo sa saznanjem da je naš cilj smrt, a pred smrt moramo životariti, čekajući neku kaznu, vagajući između toga jesmo li bili dobri ili loši, očekujući ocjenu neke nevidljive sile obavijeni strahom. Svoj putovanje zaustavimo mnogo prije, iako je još mnogo predivnih dana pred nama gdje svijetu možemo pokloniti mnogo toga što nas čini jedinstvenim. Samo pomislite, među milijardama onih koji žive, svako od nas je jedinstven. A, opet, svi biramo da kopiramo one druge čiji nam se životi čine savršenim, iako ništa savršeno ne postoji. I to je čar. Živimo taj život bez živosti, ukočeni, prestrašeni, mali, a u stvari smo nepresušan izvor energije i ideja koje kreiraju čitav svijet koji gledamo, slušamo i osjećamo. I odlučujemo se da umiremo i prije same smrti, budemo živi mrtvaci, koji konzumiraju i preživljavaju, bez da ostave ijedan značajan trag iza sebe. Da barem svijet bude malo bolje mjesto, na primjer, tako što ćemo odlučiti da budemo dobri jedni prema drugima, ljudi sa ljudima, jer to svi i jesmo. Život je samo putovanje, stvoreno od iskustava, niza različitosti i kontradiktornosti, dobrog i lošeg, lijepog i ružnog, slatkog i ljutog, visokog i niskog, dalekog i bliskog. Pitanje je samo jedno – jesmo li odabrali život ili znak ‘stop’ kad nam se učinilo da smo se umorili?
