Zašto biramo dosadne živote?
Kada bi vas neko pitao kakav život živite, šta biste odgovorili? Naravno, da ste zadovoljni da imate porodicu, da ste zdravi, imate šta pojesti i popiti, i samo da tako ostane. Jedna uproštena slika zlatne sredine. Da se kucne u drvo i bude zadovoljno. Život po scenariju po kojem su živjeli roditelji naših roditelja, naši roditelji i sada mi. Već ispričana priča u kojoj otprilike za svaku godinu znamo šta ćemo u njoj čitati. A kada bi vas pitali je li vam život dosadan? Pa, naravno da biste rekli da nije! Sve je pod kontrolom i u skladu sa očekivanjima. Jer u najmanju ruku radite sve ono što drugi rade. Nema talasanja i luka je mirna. Inače, šta više očekivati od života? Zašto bi i sebi i drugima priznavali da je ikako drugačije kad odajete sliku jedne srete pojave koju svi tapšu po ramenu.
Međutim, rijetko imamo snage priznati da igramo nečiju tuđu ulogu, da ispunjavamo formu, da ne osjećamo punoću života i da zaista igramo po pravilima koja su nekad davno napisana, a u koja se svim svojim bićem ne uklapamo. Čuči tamo negdje u nama taj neki poriv za oslobođenjem energije koje imamo napretek, ali koju se bojimo i dotaći jer bi se slika tog savršenog uživanja u našem sadašnjem životnom stilu nekako polomila. Teško nam je priznati da imamo i snage i ambicije za to nešto više i da nismo samo za to da budemo svedeni na šabloniziranu viziju življenja u kojoj je sve predoređeno i u kojoj samo treba samo raditi i zarađivati, jeste i spavati, otići jednom na odmor i ponekad na planinu, dok godine lagano prolaze. Sa godinama stari i ta naša ideja i čini nam se blijedi ka uspomeni o neispunjenom snu koji smo imali dok smo bili mladi.
To je ono nešto što ne da mira. Da iskočimo iz sebe, preskočimo zidove i uradimo više. Bez obzira kolika je cijena. To je želja da iskusimo život u njegovoj punoći, probamo stvari koje nikada probali nismo i izgubimo se u nekoj dalekoj zemlji da bi se opet pronašli i ponovo rasli, stasali u ono za što vjerujemo da smo stvoreni. Daleko od onog što je već napravljeni scenario koji vidimo da su živjeli mnogi prije nas. Ista meta – isto odstojanje. Ali strah da će se nešto srušiti, da ćemo nešto izgubiti, da ćemo biti osuđivani, jači od onoga što istinski želimo. I najčešće što će otići s nama u starost i na kraju biti i pokopano kao možda jedna ideja koja je mogla promijeniti tuđe živote. Ili koja je od nas mogla napraviti još bolje ljude. Ili nas naučiti neprocjenjive životne lekcije.
Kakav vam je uistinu izazov živjeti jedan te isti dan 365 dana u godini? Znate već, pet dana na posao, povratak s posla, ručak, gledanje televizije, sutra je novi radni dan, a u petak jedva čekamo vikend. Za vikend izležavanje ili ispunjavanje jednih te istih aktivnosti. Šta je ovdje životni izazov osim pukog preživljavanja? Je li preživljavanje samo ono za što imate kapacitet? Je li to vrhunac vaših fizičkih i intelektualnih snaga? Ima li išta više što možete podariti ovom svijetu osim produkcije reprodukcije? Ima ali je zastalo tamo negdje jednom kada ste prestali biti ono što jeste i počeli biti ono što se od vas traži. Onda kada ste pristali da životarite umjesto da živite. Ma koliko okrutno to zvučalo. Život je mnogo više od običnog života i imate dati mnogo više od onoga što se od vas traži. Jednom kada skupite zrno hrabrosti i pogledate iza ograde koju ste sami podigli.
Šta možete uraditi sa svojim životom? Sve ono što poželite. I je li život dosadan? Mora li se tako živjeti? Nije i ne mora. I to od onog momenta kada shvatimo da smo mi i jedini kreatori svakog pojedinačnog momenta životnog iskustva i da ga bez ograničenja možemo učiniti onoliko zanimljivim i neuobičajenim koliko želimo, pretvoriti ga u vlastiti projekat čistog zadovoljstva bez obzira šta naša okolina kaže na to. Jer to je naš život, to je naše tijelo i mi pišemo vlastita pravila. Kada nam je loše i kada imamo probleme, niko ne dolazi da se suočava s tim osim nas samih. Našu borbu vodimo sami. Pa tako i način na koji ćemo sami sebe izdići do onog nivoa gdje ćemo se osjećati sretno i ispunjeno. Život je naš dizajn, mjesto stalne promjene i uzbudljivo putovanje. Nekad to shvatimo prekasno, nekad na vrijeme. Život je naše pravo na nas same. Život je sloboda. I zašto ga onda trošiti na već ispričane priče i pravila koja je neko drugi napisao za nas?
