Život ne prestaje u 30-im
Ustvari, prestaje. Ne zato što mi to stvarno želimo, nego što imamo uhodanu šemu kako bi se to život trebao odvijati. Onu koju sam nam nametnuli naši nane i dede, majke i očevi, društvo u cjelini. To je jedan poredak stvari u kojem određena ‘moranja’ trebaš završiti do tog i tog datuma ili te i te godine starosti, kako bi svi okolo bili zadovoljni. Osim tebe. Ti si ispunio formu, ali unutar još uvijek gori vatra života kojoj su nametnuti okovi. Ispunio si sve, ali nisi ti, nisi svoj. Kao da je na put postavljena rampa, a tvoj sportski auto treba i širinu i dužinu, a ne da bude parkiran u garaži. A, garaža te je čekala onog dana kad si prihvatio da sve moraš uraditi da bi zadovoljio društvene kriterije koji su navodno normalni i da bi te svi tapšali po ramenu i govorili kako si fin. I tako pretvorio svoj život u kolotečinu koja iz dana u dan ima jednak scenario, dotle da otprilike znaš šta ćeš radit naredne godine. Kao gledanje filma koji si odgledao toliko puta. Je li to život? Jeste. Ali predvidiv. Ako ti je ok, onda ništa.
Naravno, ne treba generalizirati i reći da ljudi nisu zadovoljni ako im je život tek niz ponovljenih radnji od odlaska na posao, vraćanja kući, gledanja televizije i tako iznova, ali je opet činjenica da velika većina ostaje na tim koordinatama i ne pomišlja da bilo šta promijeni. Čak zaboravi i na sebe. Daje se maksimalno drugima kako bi ispunila propisanu životnu svrhu. Počevši od 30-ih godina. To je navodno vrijeme kada prestaje zabavljanje, a počinje nešto što je ‘ozbiljnija priča’. Tada prestaje sve što si volio, i sanjarenje o tvojim velikim željama i planovima, i počinje moranje koje guši. Čast izuzecima. Ako nije kako mora, onda nisi ostvaren. Ako nisi kao svi drugi, onda vjerovatno ne valjaš. Tako da je lakše uklopiti se nego boriti za ono što stvarno jesi. I tako do kraja života. Kada počinje žaljenje za onim što nisi uradio, a želio si.
I, zaista. Zbog čega život u 30-im prestaje biti život, a postaje životarenje? Zbog čega se odlučujemo da isključimo životnu energiju i posvetimo istim stvarima koje radi velika većina ostalih? Zbog čega nas je strah ipak biti svoji, ma šta ko da kaže? Sigurnost, strah od odgovornosti slobode, bijeg od navodne neizvjesnosti života, hodanje već utabanim putem. To su samo neki odgovora. Svako od nas ima svoj jer svi smo ponaosob jedinstveni. Iako nam se čini da smo isti jer se uporno pokušavamo ugurati u matricu koju svi koriste i biti baš poput drugih. Ali ne ide. Kad nasilu pokušavamo ugušiti stvarne sebe, negdje mora pući. A, puca. Pogledajte ljude oko sebe koji su razorili živote samo zato što su pokušavali biti ono što su im drugi rekli da trebaju. Uslikana nasmijana lica na društvenim mrežama koja hvale svi redom. Med i mlijeko navodno stvarnog života. Sve dok stvarni život usitinu ne zakuca na vrata. Da bi se onda sjetili šta stvarno žele.
Život, dakle, ne prestaje u 30-im, ma u kakvom aranžmanu da živite jer je jednostavno naša priroda da se stalno razvijamo i da širimo svoju slobodu. Mi želimo da istražujemo, vidimo nove stvari, okusimo nepoznate okuse, prikupimo nova sjećanja. Život nije statičan prostor i vrijeme provedeno u komentiranju onoga što drugi rade, gledanju televizije ili radu na poslu. Mi i dalje želimo, a ponašamo se kao da nije tako. Pravimo od sebe invalide iako to nismo, pri čistoj pameti i punoj fizičkoj snazi. Život je mnogo više od ispunjavanja normi koje ne pišu u zakonu i poštovanja svačijeg osim vlastitog mišljenja i osjećanja. Život nije sedam dana na moru i pokoji vikend na planini. Samo zato jer svi to rade. Život je uzbudljivo putovanje u kojem zaista ne znamo kakav će biti naredni dan, ali sa našom moći da ga skrojimo baš onako kako želimo. Jer mi smo jedini koji imamo tu moć. I zato pitanje – zbog čega zaustavljate život u svojim 30-im ili ga ne živite baš onako kako vi želite?
