Tuđa iskustva ili tvoje želje – šta je bitnije?
Koliko su nam istinski važna iskustva drugih ljudi i u kojoj mjeri možemo kopirati ono što je njihovo životno iskustvo? Rekao bih vrlo malo. Jer kopije su kopije. A i zbog toga što je svako od nas ponaosob unikat, baš u onoj mjeri u kojoj imamo i različite DNK. Sama činjenica da drugačije sagledavamo svijet, pa makar bili i najčvršće rodbinski povezani, pokazuje je nam da ono što mi želimo jeste u svakom slučaju jedinstveno i da nam slična iskustva drugih ljudi ponekad izgledaju korisna, mada sve ono što su oni prošli u najvećem dijelu nama neće koristiti. Jednostavno zato što su oni svoja iskustva krojili prema vlastitim osjećajima i što su ona nastala u jednom neponovljivom momentu kakav mi nećemo doživjeti. Tu je čitav splet okolnosti koje bi za nas mogle izgledati loše ili koje nam se jendostavno neće pojaviti, nego ćemo vlastitu priču sličnog sadržaja ispričati na sasvim drugačiji način.
Obično svi slušamo želje naših roditelja, pa onda redom svih drugih ljudi koji misle da znaju šta je za nas najbolje, mada istinski niko od njih ne može osjetiti šta je to što mi trebamo i želimo, kako se osjećamo u pogledu naše budućnosti, posla kojim želimo da se bavimo i načina na koji želimo provoditi svoje vrijeme. I to je vrijeme u kojem sakupljamo i najveći broj životnih frustracija jer odabiramo prema željama drugih – od profesije do životnih partnera, pa i drugih životnih detalja koji jesu čisto pitanje našeg dobrog osjećaja. Odnosno, idemo putem za koji neko drugi misli da je najbolji za nas i hodamo tuđim koracima, bez da razmišljamo o onoj veliko želji, snu, koji čuči tamo negdje u dubini nas samih i kojem ne damo da iskorači na svjetlo dana. I onda u nekom poznijim godinama shvatimo kako nismo zadovoljni i kako živimo život koji nikad željeli nismo.
Prije svega, roditelji nas uče da budemo dobri ljudi i daju nam neke osnovne smjernice za preživljavanje, ali se u velikoj mjeri njihovo učešće proširuje i na to da dizajniraju naš život i da nam na taj način, na prvom mjestu, ne daju da odrastemo i postanemo jači. Jer vrijeme u kojem su naši roditelji živjeli ekstremno je drugačije od vremena u kojem živimo mi, po svim parametrima, tako da i vrijednosti koje bi eventualno unijeli u svoj život za neki dnevni nivo življenja, i nemaju ba puno koristi. Pogotovo ako gotovo o karijerama, životnim stilovima, poslovima, putovanjima. Otac koji je čitav život bio fabrički radnik i borio se da svi odrastamo udobno, poprilično se patio, ulagao svoje vrijeme, radio duge smjene. Mi danas živimo lagodnije i možda se bavimo nekim virtuelnim poslom, zarađujemo daleko više, putujemo dalje, uživamo. Kako nam može koristiti onda njegovo iskustvo ako su nam životni stilovi dijametralno različiti? Nažalost, nikako. Druga je stvar kada se odlučimo da slijedimo utabane staze i radimo upravo sve ono što su radili naši roditelji, svjesni ipak da na taj način nikada nećemo postići sve ono što istinski želimo u životu.
Isto možemo primijeniti i na sve druge vrste odnosa. Mogu znam značiti jedino u varijanti da ćemo doslovno kopirati ono što je neko drugi radio prije nas i možda uspjeti, mao čemu da se radi. Ili ćemo odabrati naš vlastiti put u kojem ćemo krojiti naš životni dizajn i staviti originalni pečat, onakav kakav niko prije nije stavio. I na tvoj vagi je i odgovor koliko nama, iz vlastite perspektive, kao jedine moguće, znači iskustvo drugih i koliko nam njegova primjena donosi više koristi odnosno štete. Jedino što je sigurno da svako stvara svoje vlastito iskustvo i da je gledanje na svijet oko nas jedna duboko lična stvar. Percepcije koje imamo niko nam ne može nametnuti ma koliko se trudili da oponašamo sve što je neko nadk napravio, iskusio, osjetio,pokušao. Ako neko nije uspio, to ne znači da nećemo i mi. Ako neko nije ostvario svoje snove, to ne znači da i naši neće ugledati svjetla ovog svijeta. Onako kako odaberemo, takav će nam i biti ovaj život, a imamo samo jedan. Onda, hoćemo li ga živjeti kao ‘sav normalan svijet’ ili biti malo ‘ludi’ i iskusiti nešto više?
