Evropske integracije babe Rose
Kasno je poslijepodne u jednom srpskom povratničkom selu u Srednoj Bosni. Sunce već zalazi i baca sjene na poluobnovljene kuće onih rijetkih koji su se vratili u ovu prelijepu prirodu. Oni koji nisu, svoje su kuće već prodali i žive tamo, negdje daleko. U Srbiji ili dalje na Zapadu.
S vrha sela, malo niže makadamskim putem jedna je kuća u kojoj nikad pomislili ne biste da neko živi. Pola kuće je stare građe, pola obnovljeni. Sve je zaraslo u travi i čuje se samo kapanje vode sa improvizovane česme blizu ulaza. Na kući prozori bez zavjesa, prljavi, bez znaka da unutra iko živi. Krov od novog crijepa, kao znak da tu života ima.
Jedino što nam govori da ovdje neko živi jeste bašta. Redovi krompira, paradajza, boranije, luka. I jedan komad zemlje koji je preoran ali još nije zasađen. Na sred tog komada zemlje na maloj drvenoj stolici sjedi baba Rosa. Obučena u iznošenu odjeću, sa maramom preko glave, u ruci drži tanki prutić i njime udara po zemlji. Pogled je seže daleko, iako tamo daleko nema ništa, osim šumskog prostranstva i pokojeg zvuka divljih životinja.
Lice joj je izborano od težine života, i godine su uzele svoje. U osamdesetima je. Vratila se na svoje da umre jer od rodbine nema skoro nikoga. Živi od penzije koja je nešto veća od stotinu maraka i broji dane. Sve do onog posljednjeg.
Nema se ona čemu više nadati niti koga moliti za bilo šta. Vrijeme joj je prošlo, a svakako nikoga i ne interesuje je li živa ili ne. Sve je samo stvar protoka vremena odnosno njenog nestajanja, sekundu po sekundu.
Voće će sazreti i opasti, povrće će pokupiti i ostaviti za zimu. Na noge se više ne može. A, to je nekako i najbitnije. Samo nekako pregurati i uživati u ovoj lijepoj prirodi, u svome, na svome. Jer život se polako gasi, a i nije bio nešto. Patnja koja je iz godine u godinu samo crtala bore na njenom licu.
Pogledom još uvijek šara po zelenilu i misli joj lete kroz vrijeme prošlo jer od budućnosti i nema bogzna šta. Nema ni životinju da se s njome zabavi, a ni ovo starih što živi okolo da bi se s njima progovorilo. A, i dolazi zima. Valja skupiti drva i naložiti vatru koja će biti skoro jedina svjetlost u njenom životu.
Upali ponekad radio da sasluša šta ima i zamisli kako to izgleda. Ne razumije pola što spiker pročita, ali i ne mora. Bitno je da glas titra. A, televizora nema.
Sunce je sada već na izmaku, a baba Rosa i dalje misli. Vratila se u vrijeme kad je bila mlada i čila, i kad su je noge nosile gdje god je htjela. Rumena lica, nove garderobe, svijet je bio pred njom. Iz sela u selo, sa igranke na igranku. I proleti život, a ona ostade sama. Tamo negdje, na kraju Evrope za koju nikad nije čula.A, kažu, biće život bolji. Vrlo brzo.
