Monotonija života – svaki dan je isti
Kako znamo kako žive drugi ljudi? Otprilike isto. Životni scenario koji se odvija na jednoličan način svaki dan. Da li ljudi imaju želju da nešto promijene? Imaju. Ali su uvjereni da je zbog različitih okolnosti to nemoguće. Stijena koja im je pala na put zove se ‘sigurnost’ koju smatraju da imaju samo zato što trenutno obavljaju neki dobar posao sa gotovo savršenim uslovima. Iako sigurnost kao takva ne postoji. Sigurnost im se ispriječila da bilo koju želju koju imaju duboko u sebi i pretvore u stvarnost. To je ono kad kažemo da neko ‘sanja’ pa ga pokušavamo vratiti u stvarnost, iako je stvarnost promjenjiva i iako se stvarnost čak ni nama samima ne dopada. I opet, iako je stvarnost nešto što mi stvaramo i što opet našom odlukom možemo promijeniti.
Dakle, dani su nam isti. Nevoljno ustajanje ujutro, strest da se bude na vrijeme jer će šef vjerovatno biti ljut, upiranje iz sve snage da se dokaže da smo izvrsni u poslu i da doprinosimo, stres, stres i stres, otpuhivanje na kraju dana, vožnja nazad kući, ručak, umor koji savladava, odmor, gledanje teelvizije, planiranje za sutra, spavanje. Sutra je novi dan. Kakav mislite da će biti? Pa jednak onome kakav smo upravo opisali. Kakvi će dani biti u narednim mjesecima? Jednaki ovima koji su opisani gore. I zašto? Zato što smo mi odlučili tako i zato što uporno potiskujemo ono nešto unutar nas što nas tjera da osjećamo pritisak, što nam kazuje da nam život klizi iz ruku i što vjerovatno nećemo uspjeti ostvariti naš san i živjeti ono što smo oduvijek željeli, pa ma kakva cijena bila.
I zaista, šta nas to ograničava da radimo ono što volimo? Šta? Objektivne okolnosti? Neka osoba iz našeg okruženja? Naše vlastito uvjerenje? U najvećem broju slučajeva ograničivamo se nekim vanjskim faktorima koji nas duboko zakoče u našoj namjeri da neke izvrsne ideje budu pretvorene u djela, vjerujući kako to neće uspjeti jer nam je to neko rekao ili jer je nečije iskustvo takvo da nije uspio. I kakve to veze ima sa nama? Kakve veze sa nama ima činjenica da neko drugi nije uspio, iako nikada nismo ni pokušali? Iako se nikada nismo potrudili da nam svaki da bude drugačiji?
Ako se samo malo osvjestimo, ako malo dublje razmislimo, ako se potrudimo da tu ideju koju nosimo u sebi oblikujemo, stavimo na papir, dodamo par rečenica svaki dan, već prvi korak je napravljen. Ako se umjesto na kauč nakon posla odlučimo prošetati, voziti bicikl, pročitati knjigu, popiti kafu u nekom kafiću, popričati sa prijateljem, pogledati neki koristan video na youtube, ili sve ono što će nam dati osjećaj svježine i nekog novog puta, onda ima šanse da krenemo ka nekoj promjeni i drugačijem sutrašnjem danu. Onda je strah samo riječ i ništa više, jer strah i jeste samo subjektivni osjećaj kreiran unutar nas zbog nekog iskustva iz prošlosti. Međutim, prošlost više ne postoji. Postoji sada i ovdje. Ne znamo ni kakva je budućnost, ali je možemo ovim današnjim činom, ovom malom promjenom barem malim korakom kreirati prema našoj želji.
Pitanja dana, svakog dana, može biti – kako da mi sutrašnji dan bude drugačiji?
