Mentalitet neuspjeha i siromaštva – možemo li se promijeniti?

Na prostorima bivše Jugoslavije nekako nas od malih nogu uče da razvijamo naša ograničenja odnosno da se pokorimo činjenici da naše želje i planovi nikada neće biti ostvareni  i da se moramo pomiriti sa sistemom koji sam sebe replicira. Dakle, nema napretka i razvoja i nove ideje koje eventualno imamo, unaprijed nemaju šanse. To nas uče u našoj kući, roditelji i drugi, koji su imali takvo iskustvo kakvo su imali, koje se automatski prenosi na djecu i limitira se njihov način razmišljanja a zatim i stvaranja. Čak i u današnje vrijeme kada su resursi neograničeni i dostupni svima mimo nacionalni granica. I šta se dešava? To da čak i nove generacije prihvataju takav način život i mentaliteta i da proizvode sistem koji se apsolutno ne uklapa u globalizacijske trendove. A ako ne to, onda svoj prostor traže u nekim drugim zemljama, što je sve prisutniji trend.

Šta leži u pozadini svega? Socijalistički mentalitet neke vrste uvjerenosti da postoji sigurnost mimo nas, neko vječno radno mjesto na kojem ćemo zaraditi penziju, živjeti ustaljeno, po već utabanoj stazi, sa već unaprijed koncipiranim životom do odlaska u penziju i nestanka sa ovog svijeta. U tom mentalitetu nema prostora za bilo kakav lični uspjeh, uzdizanje, pokušavanje nečeg drugačijeg, več stalni životni limit gdje se zna šta i koliko možeš odnosno na koji način trebaš razmišljati. Čak i kada te stvarnost demantira. U tom svijetu nema više, ima dovoljno za što je možda i najbolja izreka ‘pokrij se koliko je jorgan dug’. O novom i dužem jorganu je bespredmetno i raspravljati. Dakle, nemanje, ograničenost i neka vrsta vječnog siromaštva praćena osrednjošću trebala bi biti konstanta. Nema napredovanja, nema boljeg.

Možda je realnost i drugačija, možda i ima prostora, ali narativ ostaje isti. Pričaju se iste priče koje reproduciraju po sili privlačenja jednoobrazno stanje u kojem svježina promjene nije moguća. Čak i onda kada je svijet promjene nadohvat ruke, kada 21.vijek nudi do sada neviđeno bogatstvo i kada je zaista do kreativnosti, originalne ideje i njenog plasiranja u svijet koji je jedva čeka, svijet u kojem upravo nedostaje takvih originalnih ideja. Dakle, ograničenja su nametnuta samo načinom razmišljanja i jedino na taj način. Kako znati da je ovo istina? Pa pogledajmo malo oko sebe. Ma koliko situaciju percipirali kao lošu, ima li oko vas ljudi koji na bilo koji način ostvaruju svoje snove? Ima li ljudi koji su uspješni? Ima li onih koji su pokrenuli svoje poslove, ma o čemu da se radi? Oni, ti pojedinci, upravo su inspiracija za jedan korak naprijed odnosno za potvrđivanje da je sve moguće i da ograničenja, zapravo, ne postoje.

I opet smo na pitanju vjerovanja. Ako vi ne vjerujete da nešto ne možete, ko će vjerovati? Neko sa strane, izvana? Ako vi mislite da ne vrijedite, zar mslite da će u to vjerovati neki šef ili vlasnik neke kompanije? Možda je potrebno da svaki dan pomalo zakoračimo u nepoznato i zahvatimo djelić od onoga čega se suštinski bojimo, da se opustimo i otvorimo da poteknu ideje koje svi kao pojedinci imamo u sebi. Za početak to je sigurno sasvim dovoljno. A onda će stvari dolaziti same od sebe jer se mijenja vrsta energije koju šaljemo. Postajemo otvoreniji, življi, kreativniji, usmjereniji, pozitivniji i prijemčivi za nova iskustva koja su odmah tu iza ćoška. I zaista, šta nas to sprječava da razmišljamo na ovakav način? Pa upravo uvjerenja koja samo preuzeli od drugih. To su uvjerenja da NE MOŽE, da NEMA  i da NEĆE BITI. Upitajmo se, možemo li to promijeniti? Svako od nas ponaosob. Jer nova vijest je da da ima sasvim dovoljno za sve nas. Ma kakva da je naša želja.