Kukanje kao nacionalni sport
Ako ti u životu baš i ne ide, ko je kriv za to? Političari? Mama i tata? Poslodavac? Niko od navedenih. Jer za sve okolnosti koje te okružuju, ‘kriv’ si sam ti. Sam si kreirao sve oko sebe i sam pristao na uslove pod kojima živiš i radiš. Odnosno, ako ti neko drugi nešto radi od tvog života, svu svoju moć predao si u njegove ruke. Sasvim jednostavno. Ako ne vjeruješ, provjeri malo bolje i zapitaj se zbog čega je to tako i zbog čega kriviš sve okolo za ono na što si sam pristao? Iako volimo da zakomplikujemo naše živote čisto da bismo imali koga drugog okrivljavati, potrebno je najprije okrenuti se osobi od koje je sve poteklo i koja je sav svoj potencijal predala drugom na upravljanje. I sada se osjeća nemoćnom da bilo šta promijeni.
Većina nas u ovakvim situacijama sliježe ramenima, žali se na objektivne okolnosti odnosno kuka. Dani i godine pretvaraju se u niz momenata ovog nacionalnog sporta koji nam stalnom vježbom u život donosi jednu te istu stvar – posljedice kukanja. A one su loša energija, jedna te ista situacija, nemoć, nevjerovanje u samog sebe, bezperspektivnost i sve ostale pojave koje nam naizgled življenje pretvaraju u životarenje. A, sve je samo do nas. I to kukanje. Ako se samo na jednostavan način zapitamo kakve koristi imamo od toga, samo će nam se kazati. Ama baš nikakve. Kukanje je jedna velika iluzija, izduvni ventil, usmjeravanje energije tamo gdje je sigurno gubimo i jednostavno sa svake strane gledajući, trošenje vremena na krajnje neproduktivan način. Umjesto, na primjer, da odemo prošetati ili pročitamo neku knjigu.
Sve je do perspektive koju sami sebi stvorimo. Je li stvarno toliko loše ili je bolje nego što mislimo? Ako je loše, jedina osoba koja to može promijeniti u svoju korist, na način koji će nam najviše koristiti, smo opet mi sami. Primjera za ovu tvrdnju imamo napretek, nadohvat ruke, u stvarnom životu. Kada prestanete kukati odnosno žaliti se, svijet zapravo posmatrate iz sasvim drugačijeg ugla i otvaraju vam se nove mogućnosti i dolaze kreativne ideje. A, od ideja sve počinje, pa i ta promjena i novi život za kojim negdje duboko u sebi itekako žudimo. Gorčina koju sami sebi stvaramo kukanjem, ne donosi nam ničeg dobrog, već naš život pretvara u suprotnost – močvaru u kojoj se doslovno davimo i iz koje ne vidimo izlaza. Jer, zaboga, život je tako težak. Međutim, osvrnimo se malo okolo, inspiracija je svuda oko nas.
Dakle, zašto kukate? Šta vam to smeta oko vas? Zašto ne promijenite sebe? Zašto ne mijenjate vašu okolinu? I koja je uopšte poenta u žaljenju na bilo šta? Šta dobijate time? Ako, na primjer, pomisimo kako samo kratko na planeti, kako život proleti za čas, zašto onda gubiti vrijeme na nešto od čega nemamo apsolutno nikakve koristi? Iako sva pitanja zvuče poput nekog jeftinog priručnika za popularnu psihologiju, ona jesu suštinska. Pogotovo za sve one koji stihijski žive svoje živote i kojima smeta sve u sredini u kojoj žive ili rade. I vratimo se na onu osnovnu tvrdnju – sve je do nas pojedinačno i do naših želja. Ako želimo kukati do kraja života, to je iskustvo na koje uvijek možemo računati.
