Šta ti srce želi?

Pitaš li se – šta ti srce stvarno želi? Onako otvoreno, bez dileme, straha, sumnji. Ona čista želja koja nije osporena niti jednim proturječjem, nijednom negativnom mišlju, nego obojena  lakoćom uživanja onda kada pomisliš na nju. Šta ti stvarno srce želi, a um ne dozvoljava? I zbog čega truješ svoje čiste želje takozvanom realnošću, zapovjedima uma? Zbog čega te strah osjetiti slobodu, pustiti okove, zaroniti duboko u sebe i izvući sve ono što jesi ti? Zbog čega se bojiš sanjati, pa opet sanjati i nastaviti sanjati? Izmaštati svoj život, oblikovati baš ono ‘što ti duša želi’? Zbog čega kada znaš da je sve do tebe – da smisliš, da izmisliš, kreiraš i pretvoriš u stvarnost. Samo tvoju. Onakvu kakvu ti srce želi. A, ti dobro znaš šta ti srce želi, nego si pustio da ti drugi kažu šta treba. Nego si preuzeo već ispričane priče, ishodane puteve, tuđa iskustva, prošlost si doveo u sadašnjost. Zato si i zaboravio šta ti srce želi. A, dobro to znaš. Osjetiš.

Između tebe i onoga što ti srce želi stojiš samo ti. Zapleten u praktičnost uma. Zaslijepljen dnevnim životom, dokazima da sve može samo na jedan način, zaboravivši da je život magija, da postoje čuda, da se sve, ama baš sve, može promijeniti preko noći. I da možda samo treba da pročistiš kanale kojima dotiču tvoje želje, utihneš glasove koji utišavaju tebe i pratiš impulse. Imaš u sebi tu navigaciju koja će te samo putem dobrih osjećaja odvesti tačno tamo gdje treba. I opet te strah. Jer oko sebe vidiš stvari koje ne želiš, upoređuješ iskustva drugih i gledaš na sve ono što nema veze s tobom i tvojim jedinstvenim životnim putovanjem. Oslanjaš se na logiku, a znaš da su osjećaji bitniji. Znaš da će te ljubav prema nečemu odvesti ka toj stvari. Znaš da sve što odabireš, odabireš srcem, sviđanjem, dopadanjem. I nikako drugačije. Svaki tvoj izbor je takav. I opet se opireš srcu bojeći se povreda. Iako znaš da su i te povrede, ma koliko teške bile, samo lekcija da porasteš i da još bolje osjetiš šta ti treba. Da dođeš ka onome što ti srce stvarno želi.

Jer srce će te odvesti gdje god poželiš, a um, nešto ograničeno i površno, samo tamo dokle ti oči vide. Kreiraš ipak svojim osjećajem, onom intuicijom, razvijanjem maštovitosti i već imaš toliko toga u sebi da te je i strah pomisliti – a, šta bi bilo kad bi se sve ovo ostvarilo? I, stvarno, šta bi bilo? Na kraju, kakav to izgovor stoji na putu? Ne stoji ništa. Samo pogrešno usmjeren fokus, samo tvoje bježanje od suočavanja sa samim tobom, prihvatanja mjesta na kojem jesi i gledanja u budućnost, u priču koju želiš ispričati svijetu. Ništa više. I to onu priču koju većina ljudi odnose sa sobom kada napusti ovaj svijet, gdje se žali za neurađenim, gdje su propuštene prilike, neiživljeni snovi, ispunjavanje tuđih želja. A, ti se opet odlučuješ na takav put i zanemaruješ ono što gori u tebi. Gasiš svoju energiju i pretvaraš se u kolotečinu iz koje, kao po pravilu, nikad ne nađeš izlaz. A, on je vrlo prost – samo da slušaš sebe. Tu su svi odgovori. Kucaju u tebi. Tu je sva sreća i zadovoljstvo, tu je već sve ostvareno i spremno da se pojavi. Samo kad bi se usudio. I pratio svoje srce. Ništa ti više ne treba.

AUTHOR: Asim Bešlija