Bosno moja smećem poharana

I, Hercegovino, naravno.  Dakle, imamo naviku da se divimo ljepotama ove zemlje tek onda kada neko sa strane napiše neki afirmativan članak, napravi neke fotografije ili objavi izvještaj na televiziji. Tek onda skontamo u kakvom prirodnom bogatstvu živimo, zemlji punoj vode i obradive zemlje, sa dvije klimatske zone, blizinom mora, planinama za skijanje, izuzetnom historijom, itd. Bez dvojbe se može reći da je evropski unikat i da posebno ima spektakularnu prirodu. Ko još nije planinario po Bosni i Hercegovini, treba to uraditi što prije kako bi spoznao zapravo kakva su to prirodna bogatstva. Jer odozgo se najbolje vidi.

To shvatanje o činjenici kakvu prirodu posjedujemo direktno je u vezi s tim kako se prema toj prirodi odnosimo. Prema onome za što ne trebate biti ekspert da vidite, toga apsolutno nismo svjesni. Ako tokom vožnje bilo kojim putnim pravcem, bilo autom ili autobusom ili nekim drugim prevoznim sredstvom, ne gledate samo pravo nego malo pogled bacite i na stranu, svega ćete se nagledati. Evo par primjera. Vozeći prema Zenici duž korita rijeke Bosne okićeno je raznorazno smeće, nanosi onoga što građani BiH rade svojoj zemlji, sami sebi. Šarenilo koje nikoga posebno ne zabrinjava. Kada ulazite u Mostar, malo prije silaska sa M17 prema Sjevernom logoru, polje je uobičajeno zasuto najlonskim kesama. Posebno kada puše vjetar kese se zakače na visoku travu i vijore. Nevjerovatan doček u turistički biser kojim se ponosi čitava zemlja.

Kultura zaštite okoliša, ako je ikad postojala, zastala je u našem mentalitetu negdje u sredini prošlog stoljeća. Šta to znači? Baciti smeće bilo gdje je sasvim ok. Seoska područja obično nemaju nikakavog izlaza pa gomile smeća guraju niz padine, što čini jedan živopisan krajolik, posebno stranom oku koje dođe u ovu zemlju. U urbanim cjelinama možda je i gore. Zatrpani parkovi, bacanje smeća sa prozora, iz automobila, nepostojanje kontejner za reciklažu, gomile plastike po rijekama,itd. Odaberite primjer i naći ćete ga. Ekologija kao takva kojom se ponosi Evropa, u našoj maloj zemlji gotovo da ne postoji, incident je. Zakoni postoje ali se ne provode, ne poštuju. I kraja nema.

Kada sam prije nekih 13 godina doselio u zgradu u kojoj trenutno živim, vidio sam da stanovnici iz dva ulaza kese pune smeća, umjesto u kontejner, bacaju u svjetlarnik koji se nalazi iznad zajedničkog hola za dvije zgrade. I nakon 13 godina situacija je ista. Smeće se i dalje baca i ono koje je bilo tu, i dalje stoji. I ne samo to. I u 2017-oj postoje ljudi kojima je u redu da smeće bacaju kroz prozor, po stepeništu, da istresaju različite tečnost na cvjetnjak pred samim ulazom u zgradu. I ovo je možda i standard u koji se moja malenkost nikako ne može uklopiti, a daleko od toga da se može uklopiti u bacanje smeća oko spomenika nulte kategorije kakvima naša zemlja obiluje.

Evo jednog svježeg primjera. Tokom nedavne posjete tvrđavi u Jajcu koju krasi i kraljevski grb svjedočio sam kako jedan par sa dvoje djece, moderno obučen i opremljen (prema tome valjda i nekih progresivnijih shvatanja) za sobom unutar zidina tvrđave ostavlja plastičnu bocu od soka i kesicu od smokija. Na samom vrhu tvrđave. Dakle, kako rekoh, na spomeniku nulte kategorije koji je nacionalni spomenik zemlje po kojoj hode! Treba li još nešto dodati? Nedostaje li nešto ovoj sceni? Ne nedostaje. Jer možete je odmah nadopuniti pogledom preko zidina prema staroj gradskoj jezgri Jajca. Odmah do zidina nalazi se veliki otvoreni kontejner a malo dalje od kontejnera na maloj padini gomila istresenog smeća. U gradiću koji ima 29 spomenika pod zaštitom države!

Zbog čega ovo sve spominjem, zbog čega je važno? Osim činjenice da se volimo hvaliti bogatstvom naše kulture i civilizacijskim dostignućima koja smo na našem tlu imali prije mnogih evropskih zemalja, stalno zaboravljamo da se većina evropskih zemalja nastavila razvijati od toga vremena. A, mi smo ostali negdje tamo daleko. Zaostali. I zaboravili da je već 21.stoljeće i da je vrijeme da se bavimo našim okolišem koje je ogledalo nas samih. I da još uvijek živimo na evropskom kontinentu i još uvijek se nadamo da ćemo kulturološki nekako postati dio te evropske porodice. A da bi i bili njen dio, valjda prvo moramo početi poštovati sami sebe, svoju zemlju, svoju okolinu. Zemlja će i dalje ostati lijepa, ali je pitanje do kada? Odnosno, kada ćemo uspjeti progledati i vidjeti koju količinu otpada bacamo na nju. Na kraju, ko smo to mi možda su najbolje pokazale i poplave iz 2014.godine koje su nanijele sve moguće smeće u rijeke, gomile svega i svačega, sav jad i čemer našeg mentaliteta. To smo mi! Ogledalo, slika i prilika, zovite to kako hoćete.

Tako mi obilježavamo Dan planete. I znam da su sve gore napisane rečenice možda i previše naivne u odnosu na okruženje u kojem živimo, kao da dolaze iz neke druge dimenzije koja je ovdašnjem običnom čovjeku predaleka, presofisticirana. Zašto? Jer ima bitnijih pitanja kojima se bavi…politička situacija, Trump, nedostatak posla…sve teme koje ga sprečavaju da otpad ne baca u prirodu!