Bosna i Hercegovina, svi njeni entiteti, kantoni, opštine, općine, gradovi, sela, ostaju bez konstitutivnih i nekonstitutivnih građana. Pojedina područja zemlje skoro pa da su pusta, a na njima se provodi jednaka politika koja je do takvog stanja dovela. Primjer je Istočna Hercegovina u kojoj, prema slobodnim procjenama, u 11 opština živi svega 55.000 ljudi, većinom starih. Stanovništvo se iseljava i odumire. U takvom okruženju gotovo je nemoguće pokrenuti bilo kakve poslovne aktivnosti i zadržati mlade koji bi mogli garantovati opstanak.
Piše: Asim Bešlija
Ako želite saznati koliko je ljudi napustilo Bosnu i Hercegovinu u potrazi za boljim životom na Zapadu, recimo, u posljednjih pet godina, te podatke nećete dobiti kod zvaničnih institucija ove države. Prava adresa je Unija za održivi povratak i integracije BiH. Njeni aktivisti i predstavnici obilazili su sva područja od vrata do vrata kako bi utvrdili šta se dešava i koliko ljudi odlazi ili namjerava otići. Najprije su 2013.godine primijetili da ljudi ilegalno odlaze iz Sjeveroistočne Bosne, da bi se taj trend proširio i na gradove poput Zvornika, Milića, Vlasenice i Brčkog. Taj trend proširio se sve do danas. Prema podacima Unije, BiH je od 2013 do 2018.godine napustilo 169.000 građana. Razlozi odlaska su već dobro poznati i ne mijenjaju se.
‘Odlaze kompletne porodice, oni koji su u radnom odnosu, ljudi ne vide perspektivu nego samo nestabilnost i dosta im je čekanja boljeg života’, kaže Mirhunisa Komarica, predsjednica Unije za održivi povratak i integracije BiH.
Ona navodi da je krajem prošle i početkom ove godine odlazak posebno prisutan iz Zapadne Hercegovine, i iz mjesta poput Širokog Brijega i Međugorja gdje mladi imaju hrvatske putovnice i lakše im se kretati. Ali i na istoku Hercegovine situacija je ista, počevši sa Stocem pa sve do Trebinja. Ljudi masovno napuštaju Odžak koji je bio svijetao primjer povratka sa 10.000 ljudi. Sa područja Tuzlanskog kantona ukupno 50.000 ljudi je otišlo u periodu od pet godina. I tako dalje. Brojke više nisu ni bitne jer vlastima u BiH to ništa ne znači. Unija je pokušala nešto uraditi, ali bez uspjeha.
‘Parlamentarnoj Skupštini BiH su poslani podaci, a članove Predsjedništva zamolili smo da obiđu teren. Predsjedništvo niti Skupština nisu odgovorili. Ništa se nije desilo’, kaže Komarica.
Unija je umjesto da gubi vrijeme, pokrenula vrijedne projekte agroturizma kako bi pokušala zadržati ljude kod njihovih kuća. Projekat je uspio u tri grada, a u planu je još 15 u cijeloj zemlji.
‘Načelnici su nemoćni i ne mogu ništa uraditi samostalni, zabrinuti su i nemaju moć da zaustave ljude. Uglavnom, svi čekaju da se na državnom nivou nešto uradi’, prenosi svoje utiske Mirhunisa Komarica.
Mišljenja je da će u 2019-oj godini trend odlaska biti smanjen, ima dosta ljudi koji se ne snađu ili onih kojie ne zadovoljavaju uslove za ostanak pa se očekuje readmisija 3.500 bh. državljana iz zemalja EU. No, ni ova činjenica ne umanjuje razmjere odlaska i odumiranja Bosne i Hercegovine.
Stolac, grad koji postaje muzej
Stolac je grad koji zovu ‘muzej na otvorenom’, a prema trendovima odlaska stanovništva, uskoro bi mogao biti samo muzej. Bez posjetilaca. Uprkos lijepom vremenu, ulice su puste. Vrijeme na sahat kuli davno je stalo, a borba zastavama i podjele još uvijek traju. U lokalnoj školi bošnjačka i hrvatska djeca i dalje ulaze na odvojene ulaze na dvije strane zgrade. Iako i Bošnjaci i Hrvati u ovom malom mjestu imaju iste probleme, i dalje ih dijele iste politike. Ljudi zbog toga napuštaju svoje domove i odlaze da se ne vrate.
Edo Šator, profesor bosanskog jezika, Stočanin je sa adresom u Mostaru. Kaže da Stolac postaje grad starih ljudi. Djece je sve manje.
‘Po hrvatskom planu i programu bilo je upisano šestero ili sedmero djece, ta generacija djece, znači prije 8 godina u Stocu je rođeno 32. Kad podvučete crtu, vidite da je iz Stoca u posljednjih sedam-osam godina iselilo najmanje 20-ak familija’, kaže prof. Šator.
Uprkos izuzetnim prirodnim bogatstvima i kulturno-historijskom nasljeđu, te činjenici da bi samo mogao živjeti od turizma, Stolac danas nema privredu. Prof. Šator, kao dobar poznavalac lokalnih prilika, navodi da u ovom gradu danas ne postoji firma koja zapošljava više od 30 ljudi i da većina uposlenih ide raditi u Mostar ili Čapljinu. Stolac živi nekoliko mjeseci godišnje, kada dođe dijaspora ili studenti sa studija u drugim gradovima. Do tada je uspavana sredina u koju ni turisti ne dolaze.
‘Ja ne mogu drugačije objasniti, isto kao da čeka ovdje neko da se odseli čitav Stolac pa da se počne nešto raditi. Postoje fantastični uslovi da se razvija turizma u ovom gradu, kao jedna od privrednih grana. Evo, Mostar ima ogromne prihode u toku godine od turista, Stoca nema na turističkoj mapi nigdje’, navodi on.
Razlog je, kaže Stočanin Asim Pitić, loša medijska slika i isforsirani politički sukobi. On je ipak optimista, stvari idu naprijed ali sporo, a niko ne može čekati na život.
‘Posmatrajući period u zadnjih 20 godina, može se primijetiti taj izraženiji trend smanjivanja recimo kroz smanjivanje broja đaka u osnovnim i srednjim školama. To je pretpostavljamo posljedica odlaska stanovništva u zapadno evropske zemlje’, kaže Asim Pitić.
Od Koteza do Ljubinja sve odumire
Dalje ka istoku Hercegovine je živopisno kameno selo Kotezi. Prazno je. U njemu žive samo dvije bake. Dim iz dimnjaka se rijetko vidi, a ovdje se dolazi samo u posjetu dok je lijepog vremena. Džamija Muje Kotezlije, jedna od najstarijih u BiH, propada, a zvona na crkvi sv. Nikole nemaju kome da zvone. Niko ne troši struju.
Još dalje prema Istoku je Ljubinje, pitomi gradić koji doslovno odumire. Šetamo praznim ulicama sa Dragišom Sikimićem, vlasnikom internet portala mojahercegovina.com i lokalnim poduzetnikom, koji nam nizom primjera dokazuje biološki nestanak u ovom kraju.
‘Ljudi u Ljubinju nemaju gdje kupiti novine. Ovdje je stajao kiosk prije četiri godine. Izgovor je bio da to u stvari nije bilo isplativo. I ljudi su jednostavno ostali bez dnevne štampe’, pojašnjava Dragiša Sikimić.
U osnovnoj i srednjoj školi, broj đaka se u 19 godina prepolovio, kaže Dragiša kroz primjer jedne generacije. U njoj je 31 učenik u dva odjeljenja, u jednom je 18 a u drugom 13. Osim nestanka ljudi, i sve okolo fizički propada. Zanatski centar potpuno je zatvoren. U jednoj zgradi u centru Ljubinja ostalo je 15-ak ljudi koji su uglavnom stari. U gradu je od procijenjenih 2.500 stanovnika, njih 1000 penzioneri. Za deset godina broj stanovnika ovdje će se prepoloviti, kaže Dragiša, tako da ako želite napraviti neki biznis već sada ne možete uposliti ni deset radnika.
‘Tako da očekujem da će Ljubinje imati za desetak godina 2000 stanovnika maksimalno koji su opet jako stari. Najbrojnija je ona generacija 1955-1960-to godište. Napomenuo sam koliko broje ove generacije u školama, tako da to dovoljno govori kakva je starosna populacija’, navodi ovu tužnu statistiku Sikimić.
Dotle, po tipičnom bh. receptu, novac se troši na nebitne stvari. U lokalnu crkvu uloženo je čak 2,5 miliona KM, a svega 30-ak ljudi dođe jednom sedmično na molitvu. Jedinom hotelu, po računici Vlade RS, za deset godina vrijednost je porasla 15 puta. Iako nikad nije radio. Kako kaže Sikimić, odlučili su da investiraju i pomognu razvoj grada otvaranjem Doma za penzionere pa su za nekretninu koja je prije deset godina privatnoj firmi prodata za 200.000 KM, sada platili tri miliona. Rezultat ovakve politike je pustoš. Vidi se to u ljubinskom selu Bančiči. Lokalna škola je ruševina, a nekada ju je pohađalo 200-injak učenika.
‘Ja mislim da ovdje ima naseljeno 4-5 domaćinstava. Možda ima 15-20 stanovnika u ovom selu’, pojašnjava Sikimić.
Dodaje da se sve ovdje svelo na to da ko želi nek se snalazi kako umije, a ko ne želi nek ide. I nikom ništa.
Njemački najpopularniji jezik u Trebinju
U hercegovačkom biseru Trebinju slična situacija, iako se stiče utisak živosti. Mladi masovno uče njemački jezik i spremaju se na odlazak, priča poznata Trebinjka Anica Ramić. Ona je zdravstvena radnica u lokalnoj bolnici, ali predvodi i Udruženje ‘Stop mobing’.
‘Moj sin je učio njemački jezik, završio je i otišao je. Moj sin radi u Berlinu. On kao mlad čovjek je radio ovdje u jednom kafiću, nije vidio sebe, nije vidio svoju budućnost u ovom gradu, a nažalost nije mogao dobiti posao’, kaže Ramić.
Ovakav trend prati i ostali mladi koji nakon visoko obrazovanja nemaju puno izbora. Posao je teško dobiti jer je većina uposlenih u javnim institucijama, dok u privatnom sektoru nema puno perspektive. Trebinjcima, s druge strane, Dubrovnik postaje druga Njemačka jer u ovom primorskom gradu mogu raditi i za dva puta veće plate i to na odgovornim pozicijama. Tako da ,kako god se okrene, Trebinje gubi stanovništvo i radnike. Jedini izlaz je izgleda odlazak. I okolna sela su prazna. Toliko prazna da je trebinjska bolnica uspjela u svega jednom, Lastovu, otvoriti ambulantu.
‘Jedna ambulanta jer tu ima dovoljno stanovnika da može da funkcioniše. I to je to. Ovo ostalo ide se po potrebi’, kaže Ramić opisujući situaciju u najvećem gradu Istočne Hercegovine.
Tako da je opšti zaključak da ovaj prostor doslovno odumire. Samo poređenja radi, u 11 opština Istočne Hercegovine prema slobodnim procjenama živi 55.000 ljudi, većinom starih, dok u obližnjem Nikšiću u Crnoj Gori 70.000. Ova računica govori sama za sebe.
